Sada ih je već deset, uskoro će ih biti trinaest. Nakon što su u posljednje tri godine na brojnim europskim izborima propale praktički sve Vlade koje su Europu uvele u recesijsku krizu, a Nicolas Sarkozy već proglašen i konačnim gubitnikom francuskih predsjedničkih izbora, ovih su se dana raspale i vlade u Nizozemskoj i Češkoj. Neke nedodirljive ličnosti koje su tako uporno godinama zabavljale svekoliku europsku javnost, već su potonule u zaborav (Berlusconi), a gotovo i nema koalicijske Vlade u kojoj se neprestano ne obnavljaju nemoguće svađe oko suprotstavljenih recepta za konačni izlazak iz krize. Na jednoj strani strah od raspada Europe, a na drugoj panika pred navalom desnih i isključivih stranaka, pa su i ishodi prvog francuskog kruga predsjedničkih izbora, samo potvrdili neke opće trendove, koji ove godine krize uporno otkrivaju kao godine iznova izgubljene budućnosti.

Čak je i izbor Putina prošao uz značajna i brojna osporavanja, dok se SAD prvi put suočava s 'bijegom mozgova' druge generacije useljenika, koji masovnim povratkom u 'zemlje svojih djedova' (samo se u Indiju vratilo oko 100.000 Indijaca iz treće američke generacije) svoj novi 'američki san' žele iskušati u zemljama izvornog podrijetla i novog napretka (Indija, Kina, Brazil). Samo jedan od petero Slovenaca vjeruje da će drastične mjere štednje donijeti opći boljitak dok Ljubljanu potresaju masovni štrajkovi i nastavak prekograničnih korupcijskih afera pa je Hrvatska trenutačno prignječena u sendviču, između uzburkane Slovenije, koja se svojedobno ponosila ulogom najboljeg europskog đaka, i Srbije, koja se sprema na neposredne parlamentarne i predsjedničke izbore, ali još ne zna komu pripada, a što želi u nekoj sasvim drukčijoj budućnosti.

U mnogim stvarima na repu zbivanja, a u znaku prvih koraka u prevladavanju vlastite gospodarske i društvene krize, Hrvatska je u tim europskim i regionalnim zbivanjima ipak ostala sretna iznimka, koja još spretno tetura po rubu opće europske katastrofe. Milanovićeva Vlada krpa nepregledne rupe (proračun, kreditni rejting, nova zaduživanja, porast PDV-a), dok se javnost zabavlja pričama o bratoubilačkom ratu HDZ-a, u čemu se i otvorenije negoli prije, i neznalačkije no ikad, mediji ponovno dokazuju kao glasila vrlo ograničenih interesnih grupa. Hrvatska još ne može probaviti vlastitu povijest bez velikih grčeva u želucu, ali je ostala zemlja pouzdane europske matice, bez obzira na Haag, obnove Drugog svjetskog rata, gospodarsku krizu i bankrot dosadašnjih vladajućih elita, dok je u mnogo naprednijoj i razvijenoj Francuskoj, pobjednik bez konačne pobjede, postala desničarska predvodnica Marine Le Pen, koja nije toliko radikalna kao što je to bio njezin otac, a sada ipak postala toliko samouvjerena, da tvrdi kako tek dolaze njezina pogubna vremena. Ovoga trenutka Francuska tek treba izabrati između dva preostala kandidata (Hollande i Sarkozy), od kojih jedan ovu zemlju želi provincijalizirati (Sarkozy), a drugi osamiti (Hollande) u Europi, pa se tako i Francuzi okreću sebi samima na način koji dokazuje rasap bitnih europskih vrijednosti.

'Merhollande' slabiji od 'Merkozya'

Sarkozy nije presudno zaostao u glasovima, ali taj predviđeni manjak želi nadoknaditi viškom onoga što ga je već dovelo do ruba gotovo neizbježnog konačnog poraza, a to je – kako je sam odmah najavio – 'zaštita nacionalnih granica, kontrola emigracije, zabrana izvoza tvornica i potpora obitelji' pa se tako još više dokazuje kao Le Pen u dugim hlačama, koji je i dodatnim napadima na europske novčarske institucije, otvorene europske granice i općim prozivanjem muslimana, velikim dijelom osporio ono što je obećao u dogovorima s Angelom Merkel, pa se dvojac 'Merkozy', koji je postao rodonačelnikom, zaštitnikom i nadglednikom europskog pojasa za spasavanje, počeo rastakati već na samom početku ove francuske izborne kampanje.

Zbog toga je i Angela Merkel, koja se isprva strasno očitovala u Sarkozyjevu korist, odustala od očekivane francuske predizborne turneje, javnih izjava i pretjeranih prijateljskih gesta, kako time ne bi samo olakšala posao socijalistu Francoisu Hollandu, koji je svoju uvodnu pobjedu u prvom krugu (malu, ali možda ipak presudnu), između ostalog, zaradio i na račun oštrih kritika europskih novčarskih institucija i Fiskalnog pakta, koji bi i na leđa Francuske natovario željeznu proračunsku stegu. Hollande želi spasiti vrlo gustu i svenazočnu socijalnu mrežu, koja je mnogo isprepletenija i skuplja čak i od one u Švedskoj, a da bi ostvario takva nemoguća obećanja, želi promijeniti i politiku europske središnje banke, a odnose s Berlinom svesti na onu mjeru, koja će zajamčiti partnerstvo, a prekinuti s podaničkim odnosom između učitelja i učenika, u kojem samo jedan sjedi za volanom (Berlin), a drugi se meškolji na suvozačkom sjedalu (Pariz). Tako se ipak čini da u slučaju njegove pobjede, dvojac 'Merkollande' (Merkel i Hollande) neće biti ni toliko čvrst, ni jedinstven, niti odlučan, kao dosadašnji dvojac 'Merkozy', pa se Hollande već sada ne protivi Europi 'više brzina' u kojoj će svatko biti gospodar vlastite gospodarske sudbine, što bi u konačnici značilo da bi euro morao preživjeti na još slabijim i klimavijim nogama.

U ovoj godini istine, ovo je hrvatska Vlada dobrih namjera, a nedovršenih odluka, u kojoj istovremeno rade i žive i oni koji su bliži onom 'starom' europskom Sarkozyju (Milanović) i oni koji bi bili skloniji Hollandeovim obećanjima (ulaganja u razvoj, pravo na samostalnije odlučivanje, kontrola stranih kompanija), u čemu bi država vodila utrku s obje noge na gasu (Čačić), a tek onda izračunali svi dodatni rizici, dok je većinska Hrvatska i dalje ojađena, ali je još mirna, bez otvorenih sukoba s 'onima drugima', u uzaludnoj i lažnoj vjeri da su domaći izrabljivači bolji od stranih i uvoznih, bez obzira što su u pravilu nesposobniji, neuspješniji, nezasitniji i pokvareniji od većine stranaca.

U procvatu desničarskih parlamentarnih radikala Hrvatska nije ni Austrija, ni Finska, ni Francuska, Norveška ili Mađarska, a o njihovoj hrvatskoj budućnosti odlučuje ova Vlada, koja bi se trebala što manje baviti ideologijom, a što više razvojem, u obrani bespogovornih demokratskih prava, bez obzira na to što gospodarska nužda i opća kadrovska obnova izazivaju obnovljene sukobe s Bruxellesom zbog niza iznuđenih odluka (INA, zakoni o policiji, porezi, brodogradilišta, ovrha). Više no ikad, opća budućnost Europe ovisi o vrlo dvojbenim ishodima u poplavi presudnih izbora u nizu presudnih zemalja, a u Hrvatskoj, i o nekom novom HDZ-u, koji bi u nekom budućem raskolu mogao ispljunuti sve što je na desnom krilu tako nasilno progutao Sanader, a sada ostaje obezglavljeno u oporbi bez oporbe. O Marini Le Pen svatko može misliti što ga je volja, ali ona ipak ne sluša pravomoćno osuđene ratne zločince u egzilu iza rešetaka, o privatnom poduzetništvu ovisi i budućnost Hrvatske, ali se čini da Željko Kerum nipošto ne može biti uzor nekom ugodnom i toplom 'hrvatskom kapitalizmu', bez obzira na mudrost gostionice, kovrčavu kosu i rumene obraze.