U nepunih desetak dana Hrvatska se suočila s tri katarzične objave: oslobođeni su generali Gotovina i Markač, otišao je Čačić, a Sanader dobio prvih deset (nepravomoćnih) godina zatvora. U sva tri slučaju gotovo su se idealno izjednačili, pokrili i prekrili pravo i pravda, istina i povijest, snovi i stvarnost, nade i oduševljenja, bar kod one pretežite većine građana ove zemlje, koji nikako nisu mogli prihvatiti da se u izuzetno moćnim međunarodnim krugovima najveća vojna pobjeda otpisuje kao združeni zločinački pothvat, a zločinačka zloporaba vlasti i bijeg od nedvojbene osobne odgovornosti ostanu zauvijek nekažnjeni u domaćim i inozemnim sudnicama. Ove su se tri odluke, presude i promjene, čekale godinama i mjesecima, a sada se Hrvatska može konačno uspraviti u svojoj punoj povijesnoj visini, dok su oni koji su predugo bili nedodirljivi na nedostupnom političkom vrhu, ipak morali završiti na samom društvenom dnu. Ovo nisu lagodni, lijepi i ugodni dani, ali su bar srca puna, kada se već u ovim mučnim i oskudnim vremenima samo iznimna manjina može pohvaliti debelim novčanicima.

Otuda i mnoga slavlja, oduševljenja i olakšanja, ali i dani prevelikih gesti i nepotrebnih razmetanja, dani pjesme i radosti, ali i dani buke, bijesa, jednoumlja, jednostranosti i zaborava. Hrvatska drhti u višestrukoj pobjedničkoj groznici, ali će već koliko sutra, morati shvatiti da sve lijepe priče ipak nisu zauvijek otpisale i neka vrlo neugodna poglavlja naše povijesti i suvremenosti. Gotovina i Markač (i Čermak) nisu krivi, ali su još ostali nekažnjeni svi koji su poslije Oluje pljačkali, palili i ubijali bez povoda, milosti, i pravde. Čačić više nije prvi potpredsjednik Vlade, ali se treba zabrinuti nad zemljom u kojoj su u relativno kratko vrijeme na zatvorske kazne osuđena čak trojica bivših i sadašnjih šefova vrlo značajnih stranki. Čačić, Glavaš i Sanader ne mogu se nipošto uspoređivati, ni po težini, ni po namjeri, a ni po posljedicama učinjenih nedjela, ali ostaje činjenica da su se ogriješili o zakon, a nisu odrekli vlasti, čak ni kada je bilo jasno da su prokockali sve moralne kredite. Od petorice spomenutih, trojica su pokušala pobjeći pred pravdom, a uz svakoga od njih vežu se i velike političke afere, koje su Hrvatskoj pribavile vrlo dvojbenu međunarodnu slavu.

Čačić je ipak morao dati ostavku, a Sanader se vratiti u Remetinec, ali se u ovoj zemlji još nije dogodilo baš ništa presudno u općim društvenim i političkim okolnostima. Neki su morali otići, ali to još nije ugrozilo nedodirljivi sustav grabežne demokracije, u kojoj su gotovo sva vlast, moć i novac prepušteni samovolji nedodirljivih stranačkih predvodnika. Čak se i Sanader pokušao vratiti, kada su ga svi otpisali, Čačić odgađa preobrazbu HNS-a, a Glavaš čak iz druge države, izravno iz zatvora, vlada velikim dijelom kontinentalne Hrvatske. Nakon Sanadera, ovu je zemlju dvije godine vodila Vlada koju nisu izabrali, a ni demokratski potvrdili njezini pokorni članovi, a kamoli opće biračko tijelo, dok vladajuća koalicija nije pregrmjela niti svoju prvu godinu, a da se – u očajnim gospodarskim okolnostima - već nije počela svaditi oko podjela budućeg izbornog kolača (sukob IDS-SDP). U toj demokraturi partokracije, zastupnicima vladajuće stranke bilo je mnogo važnije biti nazočan na stranačkim potvrdama (izbor predsjednika Sabora) negoli se na važnijem radnom mjestu (Europski parlament) zalagati za Hrvatsku u još nedovršenim europskim raspravama.

Generali su oslobođeni, ali to još nije i ne može biti oprost za sve druge koji su počinili nedvojbene ratne zločine, a ostali nekažnjeni. Dok današnji crkveni propovjednici u Vukovaru prozivaju one 'da, ali’ Hrvate, koji se vesele zbog generala, ali prozivaju gluho hrvatsko pravosuđe zbog mnogih stručnih i političkih previda, kardinal Kuharić je u svojoj prvoj javnoj poruci odmah nakon Oluje javno pozivao na sveta načela katoličkog katehizma, koja izričito traže da se 'neborce, ranjene i zarobljene vojnike treba poštivati i s njima čovječno postupati’. U svom obraćanju hrvatskim vojnicima na misi u Mariji Bistrici, već krajem rujna 1995. godine, mudri je kardinal otvoreno govorio kako su nakon velike pobjede 'došli pljačkaši i palikuće i toliko toga razorili, opustošili i pljačkali da to sigurno ne može ići na čast Hrvatske vojske’. Odričući takvima pravo da se nazivaju hrvatskim vojnicima (čak i ako su to bili ili jesu), Kuharić prosvjeduje i 'optužuje one koji su time uvrijedili cijelu Hrvatsku, cijeli hrvatski narod’, budući ‘da nema tih motiva u ime kojih bi se smjelo činiti zlo čovjeku’.

Tako je govorio Kuharić, dok kolumnist jednih od najtiražnijih hrvatskih dnevnih novina ovih dana trijumfalno zaključuje kako nakon oslobađajuće haaške presude 'svima koji su činili zlo kao pobjednici trebamo velikodušno kršćanski oprostiti’, pa bi tako i časnog kardinala i zagrebačkog nadbiskupa Franju Kuharića neki od takvih velikodušnih hrvatskih kolumnista i gorljivih katoličkih propovjednika, ovih dana sigurno svrstali u dvojbene i licemjerne 'da, ali' Hrvate, koji se ponose Olujom, ali ipak 'smrade u vlastito gnjijezdo’(Krleža), kada javno govore o nepotpunoj i nedovršenoj pravdi. U ovoj našoj Hrvatskoj, katolicizam je postao univerzalni kišobran za sve i svakoga, zvane i nezvane, pravednike i nevjernike. Sanader je zauvijek otpisan, ali najveća oporbena stranka još se nije suočila sa vlastitim zabludama, krivnjom i zloporabama. Ova Vlada zagovora odgovornost, istinu i pravdu, ali je sama ostala taocem promašenih politikantskih dogovora (HNS se ponaša poput nezaustavljivog slijepog putnika koji bez obzira na javni ugled želi zauzeti kapetanski most), dok premijer uzaludno pokušava dokazati da sloboda svakoga ovisi o slijepoj igri nemilosrdnog usuda, kao da je svejedno kako netko vozi, kada vozi i što vozi, koliko je već i prije nesreća izazvao, a koliko kazni platio.

Neoborive brojke o gospodarskom ponoru koje je u Saboru iznio Lesar, ostaju neoborive, bez obzira što premijer osobno misli o Lesarovim političkim premetima. Premijer mora odgovarati za gospodarstvo, a ne za savjest oporbenih zastupnika. Sudac Turudić je uložio ogroman trud u usmeno obrazloženje Sanaderove presude, ali se upustio u opća moraliziranja, političke pouke, procjene međunarodnih odnosa i osobne ocjene okrivljenika, u stilu provincijalnog propovjednika, koji preskače sve što ne može bespogovorno dokazati, a sve svoje odluke odmah proglašava povijesnim.U hrvatskoj se politici neprestano miješaju oholost i poniznost, bahatost i demagogija, osobni obračuni i dugoročne gospodarske računice, pa ta vrst političke (ne)kulture ('Sanaderov virus') sve češće prelazi preko svih ideoloških, stranačkih i osobnih granica.

Toliko smo čekali, a sada ipak mnogi tvrde da smo još dobili premalo, pa politika i kod kuće i u svijetu mora krenuti u novu bitku za obnovu vlastitog dostojanstva, nade i povjerenja. Presuda Sanaderu ne može ostati jedna i jedina za ratno profiterstvo, obraz Oluje treba oprati do kraja, a ova Vlada mora dokazati da može biti prava Vlada i bez nedokazanih, a prividno nezamjenjivih miljenika. Ova uspravna i ohrabrena Hrvatska, više se ne bi trebala klanjati strankama i strancima, opraštati zločincima i robovati svemogućim pojedincima. Nije lako, ali se bar zna istina, kada se gotovo istovremeno čak u tri zemlje (Mađarska, Nizozemska, Hrvatska) dokazalo da glavni problem ove zemlje nisu ni neprevladani balkanski kompleksi, a ni provjereno neznanje, već nedostatak izravne javne odgovornosti.