Ako kakav neupućeni promatrač promotri svu tu silnu energiju koju Vlada Zorana Milanovića evo već četvrti mjesec zaredom ulaže u pokušaj zaobilaženja hrvatskih obveza iz Europskog uhidbenog naloga, samo će mu se od sebe nametnuti sasvim logično i jednostavno pitanje: zašto!? Koja to sila gura tu ionako slabašnu Vladu u bitku s jednom od najmoćnijih svjetskih birokracija – i to bitku koja je unaprijed izgubljena? S kojim to motivima premijer Milanović - premda je već dobrano načet od udaraca koje u toj bitci sa svih strana prima i ostavljen od većine onih koji su mu na početku tog boja držali leđa – i dalje bezglavo juriša naprijed, a da više nikome živom nije jasno ni protiv koga se to točno bori, a bome ni s kojim ciljem.

Jer, otkad je s one ljetne sjednice Vlade zaprijetio istjerivanjem King Konga a potom, samo dva dana uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju podignutim ručicama svojih stranačkih kolega (ali, valja na to podsjetiti, i svih koalicijskih partnera, koji ovih dana, eto, pušu u neki drugi rog) podmuklo pokušao prevariti članove kluba u koji smo tih dana ulazili, naš je premijer toliko puta mijenjao priču da danas, sve kad bismo i htjeli, više ne bismo znali u koju od njih uopće povjerovati.

Izgubljeni u kontradikcijama

Pa je tako, obrazlažući promjene Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije - protiv kojega prije tri godine, kad je donošen i usklađivan s europskim zakonodavstvom, nije imao ama baš ništa protiv - najprije potegnuo argument zaštite branitelja od mogućih kaznenih progona po svijetu. To da za zločine počinjene u Hrvatskoj ni postojeći Zakon nije nalagao nužnost izručenja, uredno je prešutio. Potom se dohvatio argumenta zastare kao prepreke izručenjima i nužnosti novih ustavnih promjena kako bi se zastara ukinula, premda je baš njegova Vlada, promjenama koje su spomenuti Zakon pretvorile u lex Perković, zastaru iz sfere mogućih prebacila u područje obveznih razloga za neizručenje. Ni usporedba s nekim drugim zemljama, pokazuje se ovih dana, ne drži vodu jer nijedna od njih nije se s Europskim uhidbenim nalogom usklađivala prije, nego tek nakon ulaska u Uniju, pa nijednoj od njih to usklađivanje nije bilo uvjet ulaska. I nijedna od njih nije, kao što je to nemušto pokušala Hrvatska, već usklađeni zakon mijenjala uvođenjem vremenskoga ograničenja. Od svih argumenata koje je zadnjih mjeseci potezao, Milanoviću je tako ostao tek onaj o povlaštenosti zemalja koje su u Uniju ulazile prije 2002. No to je toliko općenit razlog da je valjda čak i njemu samome izgledao previše tanak za cijelu ovu gungulu pa se na samome kraju moralo pronaći i još neko opravdanje – i našlo ga se: u pogrešnome prijevodu.

No, čemu onda inzistiranje na odgodi promjene i primjene spornoga zakona? Zar su povrijeđeni ego i traženje 'časnoga uzmaka' nakon već doživljenog poraza dovoljan motiv za uvlačenje cijele zemlje u spor i sasvim izvjesne sankcije?

Ili je istina još i gora, pa razloge ove, po većinu hrvatskih građana, iscrpljujuće priče ne treba tražiti u Milanoviću i njegovu karakteru, nego u zakulisnoj mreži interesa i moći koja se opire svemu što bi je moglo ugroziti? Što ako, na kraju, budu u pravu oni koji već godinama tvrde da je ista ona mreža koja je sve do kraja 80-ih nekažnjeno likvidirala političke i druge protivnike u ime jugoslavenskoga državnog režima preživjevši tranziciju ostala moćna i utjecajna sve do današnjih dana? Toliko moćna da, bez obzira na demokratske promjene s početka 90-ih, i dalje onemogućava istinski demokratski razvoj, slobodu medija i pravosuđa, ali i slobodu poduzetništva. Pa joj naša slabašna, duboko podijeljena i do ruba bankrota dovedena država jednostavno nije u stanju stati na kraj.

U tome slučaju potpuno rasvjetljavanje negdašnjih ubojstava u Wolfratshausenu, Parizu i drugim europskim gradovima ne bi bili samo civilizacijsko pitanje zadovoljenja pravde i doznavanja istine o prošlosti, nego i prijeko potreban preduvjet izgradnje zdravije, demokratskije i gospodarski uspješnije hrvatske budućnosti. Ako je tomu tako, a čini se da bi moglo biti, onda bi nam se ova neugodna epizoda s Njemačkom i Europom dugoročno mogla pretvoriti u dobrodošlu i prijeko potrebnu pomoć. Možda i važniju od šengenskih, strukturnih i ostalih fondova za kojim u ovom trenutku tako grčevito čeznemo.