Napisi o mogućoj rasprodaji Zagrebačkog holdinga već su se počeli tumačiti kao Bandićev zaokret, veliki ideološki preobražaj u kojem se narodski čovjek, populist i samoproklamirani socijalist jednoga dana probudio i uvidio da mu nema druge nego prihvatiti nepopularne mjere rezova i privatizacije dragocjene imovine. Ipak, sudeći po dogodovštinama u prvih stotinu dana vlasti, niti se Bandić probudio na leđima kukca niti nas je iznenadio preobrazbom svog lika i djela. Naprotiv, nad zagrebačkim nebom ponovno je razapeo cirkuski šator. Brkati mađioničari, žongleri, bradati snagatori i gutači vatre ponovno nastupaju: pretvaraju popravak cjevovoda u Kozari boku u infrastrukturni gradski projekt, a skidanje reklama na glavnom trgu u finalni obračun zagrebačke hoh-kulture s komercijalizacijom urbanog krajobraza. U isto vrijeme ta ista raja s Kozari boka i dalje neće imati za kuhano vino i kobasice koje će i ovog Božića okupirati centralni javni prostor.

U tom svjetlu je i najavljeno veliko luftanje u Zagrebačkom holdingu potpuno nevažno dok god se ne počne kritički razgovarati o razvojnim promašajima Grada. Jer upravo su ta dugovanja Holdinga vezana uz dotične promašaje. Točnije, vezana su uz možda najvažniju temu – zagrebačke nekretnine – njegov najvažniji razvojni resurs. Doduše, nije da se o tome uopće ne govori, spominje se nekakva kupovina zemljišta, ali se ova informacija uglavnom koristi za međusobno optuživanje između gradske vlasti i uprave Holdinga.

Za razliku od nekih drugih metropola, onih efikasnih, gusto naseljenih i neljudski uređenih strojeva koji vlastitog prostora za razvoj gotovo da i nemaju, Zagreb ne samo da raspolaže neobično velikom imovinom koja se, više od 20 godina fantastično neaktivna, doslovno raspada, nego se prostorno toliko rastegnuo da dnevno plaća skupi danak neefikasnom razmještaju svojih materijalnih i socijalnih resursa. Drugim riječima, gospodarenje prostorom (planiranje, građenje, prenamjena, iznajmljivanje i trženje, zamjena, premještanje i privremeno aktiviranje) najvažniji je zadatak.

Da bismo razumjeli zašto su zemljišta Zagrepčanke i Gredelja posljednji veliki promašaji urbanog upravljanja, potrebno je podsjetiti se kako je zagrebački model nastajao. Razlozi ovog neznanja su kombinacija lošeg pamćenja, nesposobnosti da se uči na greškama (svojim i tuđim) i straha od kreativnosti ili slijepim preduvjerenjima.

Dio tih uvjerenja je naslijeđen iz socijalizma, ali je zapravo oduvijek bio zapadni model urbanizacije koji je do danas baza ekonomske logike gradogradnje od istoka do zapada. On se svodi na to da se novi dijelovi gradova planiraju i grade velikim investicijama (što veće, to bolje) koje dolaze s vrha političke i ekonomske moći – reklo bi se odozgo, korporativnom intervencijom (u nas je razlika jedino bila što je ta velika korporacija bila socijalistička država). U zemljišnim knjigama ta se logika često preslikavala u takozvanu logiku velike zelene livade - uvjerenja da se grad može planirati i razvijati samo ako ima veliko zemljište koje je u njegovom vlasništvu.

Kad su se, nakon 90-ih, zakoni slobodnog tržišta izmiješali s lokalnom političkom i ekonomskom kulturom te stvorili samosvojnu verziju hrvatskog anarho-kapitalizma, dogodile su se dvije ključne prijelomnice. Zagrebačka je uprava je bezrezervno povjerovala u fetiš velikog investitora i dala se fascinirati golom kvantitetom izgrađenih kvadrata, pa se na razne načine pogodovalo investitorima.

Drugi ključni moment kraja stoljeća bio je završetak rada na novom generalnom urbanističkom planu koji je ozakonio takozvani točkasti urbanizam, odnosno koncept urbaniteta po kojem je grad razdrobljena masa međusobno nepovezanih točaka u kojem je zatečeno neposredno okruženje ili organske tendencije rasta mikrosredine, manje vrijedno od prohtjeva investitora i fiksacija njegovog arhitekta.

Finalni stadij je bio izum 'gradskih projekata', posvećenih točaka od gradskog interesa u kojima je grad odlučio gotovo suspendirati urbanističku regulativu i potencijalnom 'Horvatinčiću na bijelom konju' dozvoliti neuobičajeno visok koeficijent izgrađenosti. Upravo su kompleksi Zagrepčanke i Gredelja trebali biti ekskluzivne lokacije gradskih projekata koje će podebljati gradski ekonomski saldo i suvremenom arhitekturom izmijeniti sliku grada te su stoga i kupljene. Tada sve odlazi u hibernaciju zbog krize. Ipak, prije nego što je došla ekonomska kriza, paralelno sa zagrebačkom pričom i mnogo dulje od naših 20 godina samostalnosti, iz urbaniziranog svijeta slušamo jasnu kritiku projekta takvog modernog grada, gledamo brojne dokaze o manjku njegove ekonomske i ekološke održivosti i katastrofalnim učincima na raznovrsnost, održivi organski rast urbanih kultura, mikrosocijalnu strukturu i komunalni život. Tijekom 90-ih svjedočimo o tvrdoglavosti s kojom se na tom modelu ustrajavalo - čak i kad je postalo očito da globalna financijska industrija ne potiče gradnju zbog stvarnih potreba, nego se doslovno hrani gradogradnjom kako bi održala koeficijente rasta. Stroj se nije gasio ni kada su nenaseljeni novoizgrađeni poslovnjaci, nedovršene investicije i infrastrukturne špekulacije gigantskih razmjera, postajali sastavni dio urbanog krajolika od Londona do Madrida.

Kod nas se događalo nešto slično, ali je uslijed odbacivanja prtljage socijalizma zaboravljeno na sulude i kontradiktorne urbanističke promašaje koji su počinjeni u ime iste top-down, megalomanske, korporativne metode. Sjetimo se Novog Zagreba koji je 20 godina čekao na tramvaj, a 50 godina kino ili nedovršene nove bolnice u Blatu. Možda smo na ključne greške socijalističkog Zagreba zaboravili zato jer su našim arhitektima i urbanistima u školi tupili da je socijalistički grad suprotan kapitalističkom, a u oba se slučaja samo radilo o modernom gradu.

Ova nesposobnost kritičkog sjećanja i razmišljanja je ostala ključna karakterna osobina gradske uprave. U posljednjih 10 godina, od investicijskog zamaha do današnje krize, poput kakvog cikličnog vremeplova paralelno su građene megalomanske javne investicije (naselje Sopnica Jelkovec) i privatni investicijski mastodonti (trgovački bum, poslovnjaci i stanovi) – kako se danas čini, svi redom urbanistički i ekonomski promašaji.

Ponovno nismo ništa naučili jer gradska uprava vjerojatno i danas misli da će zemljišta Zagrepčanke i Gredelja postati investicijski hit čim se svjetsko tržište oporavi. Ali što ako nije tako? Što ako je grad došao do granice takvog rasta? Ako se taj neukrotivi i kontradiktorni stroj – moderni grad, njegov socijalni, ekonomski i politički materijal, jednostavno umorio? Rem Koolhaas, jedan od najvećih arhitekata današnjice, u osvit svjetske financijske krize izjavio je kako se danas projekt grada miješa s projektom njegova raspadanja.

U svojoj plemenitoj otvorenosti i nedovršenosti poteza, željeznim tepihom ugasle industrije na Žitnjaku, zelenim srcem Save, nebrojenim prazninama i napuštenim svjetovima, Zagreb pomalo i jest postmoderni grad o kojem govori Koolhaas. Možda su prazna zagrebačka zemljišta Petrijeve zdjelice u kojima bi trebali razvijati nove oblike urbanog upravljanja. Ostaje jedino praktično pitanje: ako je tako lako prodati podružnice Holdinga kako bi se namakle pare i učinilo poslovanje Holdinga učinkovitijim, što učiniti s gradskim uredima koji su zaduženi za ekonomsku ili urbanističku kreativnost? Kome njih dati na upravljanje?