Među 16 međunarodnih gostiju 61. izdanja Goranova proljeća, koje sutra počinje u Zagrebu, nije bilo lako izdvojiti jednu osobu za najavni intervju. No kad je organizator Marko Pogačar, s kojim smo nedavno razgovarali, predložio Adama Borziča, nije bilo druge nego izabrati njega. Naime čovjek je proveo rano djetinjstvo u Kaštel Starom i govori tečan hrvatski! Otkrio nam je kako se to dogodilo, kako mu je bilo odrastati tamo, kako je počeo pisati poeziju i mnoge druge stvari, pokazavši se izuzetno zanimljivim sugovornikom. Podsjećamo, program naše središnje pjesničke manifestacije možete provjeriti ovdje. Ima li boljeg načina za to da se uđe u proljeće?

Za početak, možete li reći kako vam se dogodilo odrastanje u Hrvatskoj?

Igrom slučaja mama mi je iz Praga, a tata iz Hrvatske - iz Splita. Rođen sam u Pragu, ali sam od prve godine odrastao u Kaštel Starom kod Splita. Onda sam se sa šest godina vratio u Češku.

Kakva su bila Kaštela vašeg djetinjstva, a kakva su danas?

Kaštela mog djetinjstva doživljavam kao neku vrstu mitskog krajolika. Odrastao sam u podnožju planine Malačke s pogledom na more. Nekako, u mojim sjećanjima, krajolik se čini slasno prijetećim. Veliki češki pjesnik Vladimír Holan kaže da je 'u djetinjstvu sve veće'. U mojim sjećanjima to je gotovo biblijski krajolik pun izokrenutih maslina, suhe ispucale zemlje, zmija i oštrog kamenja. Samo me more u svom zamišljenom beskraju umirivalo. Ali ja se rado sjetim svog Kaštel Starog dolje uz more, začudo najčešće mi na pamet padaju sjećanja na zimu, kad su valovi šibali ulice. A vjetar je bio toliko jak da bi otpuhao kante za smeće. Bila je to uznemirujuća čarolija. Freud kaže da su prve godine života konstitutivne, pa utjecaj kaštelanskog razdoblja na neki način smatram važnim i u svojoj poeziji. Ne znam kako izgledaju danas, dugo nisam bio u njima, ne održavam kontakt s obitelji.

Kako ste počeli pisati poeziju?

U tome je zapravo more imalo svoju ulogu, ali ne Jadran, nego Atlantski ocean. Kad sam imao šesnaest godina, otišli smo na školski izlet u Britaniju i oduševila me oluja dok smo išli trajektom iz Francuske u Englesku. Bio sam zaljubljen, slušao indie-pop bendove, čitao prve pjesnike - uglavnom one uklete. I u tom ozračju prvi put sam napisao pjesmu. Užasno patetičnu. U to sam vrijeme čitao i Nietzschea, a on je na mene utjecao svojim motivom dionizijske muzikalnosti. Ali to je više sličilo na neki mitski početak. Kako bi rekao Ezra Pound, samo bogovi mogu odlučiti hoćete li biti pjesnik. I odlučili su. Otprilike godinu kasnije počeo sam redovito pisati i čitati svu poeziju do koje sam mogao doći.

Osnivač ste pjesničke skupine Fantasía. Koji su njezini ciljevi?

Pošteno je reći da je Fantasía sada više stvar prošlosti. Osnovao sam grupu s Kamilom Bouškom i Petrom Řehákom 2007. Godinu kasnije oni su objavili zajedničku knjigu koja je značila svojevrsnu revoluciju u poeziji tog vremena. Naš je program tada bio 'novi patos', pod kojim smo mislili na sudjelovanje u biću. Poezija, po našem mišljenju, nije trebala biti odvojena od svijeta. U našem manifestu značajni su bili angažirani i mistični motivi, na neki način bio je to neoromantičarski projekt. Ili, kako se danas kaže u teoriji književnosti, metamodernistički. Uz tako izoštrenu poetiku, za nas je bilo svojstveno to da smo stavljali naglasak na žive nastupe, shvaćajući ih kao performanse. Surađivali smo s umjetnicima, plesačima, glazbenicima. Bile su to lijepe godine.

Što mislite o politički angažiranoj poeziji?

U vrijeme u kojem smo nastupali, mislim na grupu Fantasía, angažirana poezija u Češkoj bila je problematična. Stariju generaciju pjesnika previše se stapalo s obveznom poezijom komunističkog režima. Ali mi - grupa Fantasía i još nekoliko ostalih u to doba mladih pjesnika - prkosili smo tome. Smatrali smo da je važno da se poezija politički angažira. Imali smo neki ljevičarski humanistički etos. Danas me ta tema više ne zanima toliko, iako se otad u češkoj poeziji ustalila angažirana poezija. Ide mi na živce kada je poezija previše doslovna. Ali naravno da ima političke angažirane poezije koja je divna. Naprimjer, volim Brechtove ratne pjesme. Ili neke od pjesama Victora Hugoa iz vremena Komune. Mislim da dobra angažirana pjesma mora dodirivati ​​nešto univerzalno ljudsko, ali to treba raditi zapravo svaka dobra poezija. Sviđa mi se ideja Marka Pogačara da pjesnički jezik može podmetati dominantne jezične strukture u društvu - u tome je njegova subverzivnost. To je jaka ideja, za to ne moramo eksplicitno pisati o političkim temama. Dodao bih i da su sam poetski senzibilitet i kontemplativni dinamizam, koji inherentno pripada poeziji, danas po sebi subverzivni. U poeziji govori sam svijet. A put do tog govora tiha je prijemčivost, što je po sebi revolucionarno iskustvo, makar malo drugačijeg tipa.

Vaša su djela prevedena na brojne jezike. Kakav je status poezije u današnjem svijetu?

Ovo je pitanje povezano s prethodnim. Na prvi pogled reklo bi se da je poezija danas stvar malih elita kojima je dostupna. Prošla su vremena u kojima su gomile ispraćale pjesnike kad su umirali. Vrijeme u kojem su milijuni ljudi čitali, primjerice, Jesenjina, Majakovskog, Ginsberga ili Préverta. To se danas, kako znam, ne događa. Znam da je danas u anglosaksonskom svijetu obnovljen interes za poeziju i da se ona više čita, ali što to točno znači - ne znam. Ponekad mi se čini da se poezija doživljava kao neka vrsta estetske nadopune određenog stila života. Ali poezija je stara, jako stara, nestat će sa zadnjim čovjekom, kako je napisao jedan češki pjesnik. Tako da nisam zabrinut za njezin status... Više sam zabrinut za svijet.

Bavite se i esejizmom. Po čemu se razlikuju te umjetničke forme?

Napisao sam zbirku 'Orfičke linije', u kojoj su se ti oblici povezivali. Fasciniralo me to kako Milan Kundera miješa esejistiku s romanom, a nešto slično pokušao sam i u poeziji. U svojoj knjizi 'Zapadno-istočna zrcala', koju sam posvetio interkulturnom dijalogu između renesanse i islamskog sufizma, stavio sam pjesme i dugačak esej. Htio sam promatrati istu temu iz perspektive poezije i esejizma. Smatram da je esejizam kao žanr suštinski blizak poeziji. Zapravo, to je drugačija perspektiva, a u poeziji možemo gotovo u potpunosti napustiti diskurzivan oblik govora i razuma. Koristimo ga u eseju, ali se na kraju - ako je riječ o pjesničkom eseju - vraćamo na tu posvetu nekoj tajni. U poeziji govorimo s mjesta gdje se govor i svijet odmah susreću. U pisanju eseja postoji posrednički intelekt. Obje imaju svoje mjesto u književnosti. Volim eseje Paza, Eliota, Czesława Miłosza, pa i esejističke tekstove Krleže.

Urednik ste kultnog književnog časopisa Tvar. Koliki je njegov utjecaj u današnjoj Češkoj?

Više nisam. Prestao sam to biti ovog siječnja, nakon jedanaest godina. I drago mi je, volio sam ulogu glavnog urednika, ali sam se umorio. Književni časopisi nekad su bili iznimno važan medij u češkoj književnosti. Šezdesetih godina u njima su se vodile značajne intelektualne i političke rasprave. Naprimjer, između Kundere i Václava Havela. Danas je taj utjecaj skromniji. Tvar je prije svega medij same književne zajednice i u tom smislu svoj utjecaj zadržava prije svega među autorima. Ali ima svoj krug čitatelja. Iako se danas više čita na webu nego u tiskanom obliku, koji ostaje kao lijep atavizam.

Što očekujete od nastupa na Goranovom proljeću?

Radujem se što ću se sastati s hrvatskim pjesnicima. Malo poznajem hrvatsku poeziju, ali fascinira me ono što znam. Zahvaljujući posljednjem posjetu zavolio sam poeziju Gordane Benić, stoga se nadam da ću otkriti podjednako snažne pjesnike. A veselim se i ostalim susretima sa svjetskim pjesnicima. No najviše se veselim tome što ću se opet družiti s Markom Pogačarom, kojeg imam čast prevoditi i kojeg smatram dobrim prijateljem. Ove godine želim završiti njegovu knjigu na češkom. Napokon imam više vremena zahvaljujući odlasku iz Tvari...

Živite od psihoterapije. Koliko je važno psihičko zdravlje?

Apsolutno je važno. Pred božićne praznike dogodio se stravičan čin u Češkoj - jedan je mladić ubio 17 ljudi na Filozofskom fakultetu. Patio je od teških psihičkih problema. Neki od mojih kolega, koje izravno poznajem, brinu se o ožalošćenim profesorima i studentima. Taj je događaj traumatičan za cijelo društvo. I za mene posebno, jer na Filozofskom fakultetu imam puno prijatelja. Posljednjih godina u našoj zemlji - a možda se to događa i kod vas - psihički poremećaji su u porastu u cijeloj populaciji. Primjerice, imamo epidemiju samoozljeđivanja među mladima, povećava se broj samoubojstava. Ranije se na psihičke probleme gledalo kao na nešto sekundarno. To donekle odražava određeni racionalistički i materijalistički diskurs naše kulture. Ali danas vidimo da je mentalno zdravlje jednako važno kao i ono fizičko. Mislim da bi psihohigijenu trebalo učiti od osnovne škole. Razna traumatska i neurotična opterećenja često nosimo iz obiteljskog okruženja, prenose se s koljena na koljeno. Brinuti se za mentalno zdravlje danas je važno za cijelo društvo, ne samo za pojedince.