Iako kriza velikih razmjera izazvana pandemijom virusa kojoj svjedočimo proteklih mjeseci sve pogađa podjednako, žene su te koje su ponovno na specifičan način iznijele i iznose teret te iste krize. Dok su mnogi imali luksuz ostajanja kod kuće, trgovkinje i blagajnice neumorno su radile čitavo vrijeme, izložene svim opasnostima zaraze. Medicinske sestre, njegovateljice u domovima za starije i nemoćne, učiteljice, čistačice i sanitarno osoblje - zanimanja bez kojih se shvatilo da se zaista ne može, ponovno u najvećoj mjeri čine žene. Nadalje, žene u nepovoljnim obiteljskim prilikama, zlostavljane žene, slabijeg socioekonomskog statusa, posebno su bile ugrožene tijekom izvanrednog stanja i zabrane kretanja u čitavom svijetu. Mnoge od njih također su, nakon radnog vremena, u društvima u kojima je prisutan snažan patrijarhalni sustav, preuzele na sebe odgovornost za obrazovanje svoje djece u periodu neodržavanja nastave u školama, rekla je novinarka Morana Kasapović u uvodu svog razgovora s kazališnom redateljicom Anicom Tomić, članicom inicijative #Spasi me, nominiranom za nagradu Strašna žena za prethodnu godinu.

'Uloga žene je stoljećima društveno konstruirana, najprije time što je za njih bila rezervirana privatna sfera, a za muškarce ona javna, a potom, kad su i dobile pravo da rade, uglavnom su za njih bila rezervirana zanimanja koja su brižna. Uz to, nastavile su raditi i sav onaj posao doma. Teško je reći zašto je to tako, ali zadnja istraživanja upozoravaju da je privatni patrijarhat, podjela rada u kućnim poslovima, ono što se najsporije i najteže mijenja. Muškarac bi sve to mogao normalno raditi i moj supružnik sa mnom dijeli sve kućanske poslove, ali nažalost puno mojih kolegica i žena s kojima imam doticaja nisu u toj situaciji. To su modeli koje naučiš od doma i onda se počne podrazumijevati da je, primjerice, prirodno da žena bude ta koja se bavi djecom jer ona i rađa. Ja mislim da se ništa ne smije podrazumijevati i da muškarci trebaju jednako kao i žene koristiti porodiljni i voditi brigu o djeci', kaže Tomić dodajući kako bi svaka žena u svom privatnom sektoru trebala utjecati na te minimalne promjene i odmah se postaviti, zadati pravila igre koja se moraju poštovati.

O porastu nasilja u obitelji u vrijeme koronakrize kaže da se ona, nažalost, mogla očekivati.

'Kad žrtvi obiteljskog nasilja doslovno dekretom naredite da ostane doma, a dom je za nju najnesigurnije mjesto, onda znate da će se događati strašne stvari, ne samo prema ženama, nego i prema djeci. Naše institucije ni prije nisu bile baš efikasne i imali smo jaku puno problema i bez pandemije, prije svega u smislu toga da nema dovoljno sigurnih kuća i ljudi koji su stručni da pomognu. Sigurne kuće imale su više poziva za vrijeme pandemije i nama se javljalo više ljudi koje smo mogli barem uputiti na brojeve telefona. Policija je također u najhitnijim stvarima posredovala', kaže Tomić.

Na pitanje što ako se dogodi drugi val, kako se organizirati da se ne ponovi pandemija nasilja, priznaje da sumnja da će institucije moći tako brzo organizirati, sudeći po tome kako su dosad reagirale.

'Kad nas sve to sporo ide. Bilo bi logično da se jednostavno maknu muškarci i da žene ostanu s djecom, ali kod nas je sve obrnuto. Pitanje je hoće li institucije shvatiti da se trebaju hitno organizirati, mi smo predlagali da se prazni gradski prostori prenamjene u prihvatilišta. Kad ima volje, onda ništa ne bi trebao biti problem', kaže Tomić napominjući da inicijativa čeka da se situacija smiri.

'Tada ćemo ući u fokus s konkretnim pitanjima, datumima i prostorima i tražiti očitovanje Vlade kada misle ispuniti ono što su rekli. Sada se u pandemiji pokazalo da se inače spor sistem u svojim službama može jako ubrzati i da se mnogo toga može pojednostaviti kada ima volje', upozorava.

Objasnila je i što ju je potaknulo da se uključi u inicijativu #Spasime.

'Odrasla sam u radničkoj obitelji, u zgradi u kojoj se svašta događalo, bilo je ubojstava, zlostavljanja, puno alkoholizma, i ja sam već tada htjela pomoći, nisam mogla biti samo svjedok svemu tome. Druga stvar je rat koji mi se dogodio u najgorim godinama i zbog kojega sam počela pisati i s 14 osnovala svoju trupu kroz koju sam, sa 16 cura, djelovala do kraja Filozofskog fakulteta. Nisam mogla sjediti i samo čekati. Oduvijek je to tako, uvijek sam dizala neke revolucije, roditeljima pušačima sam s devet godina lijepila transparente da prestanu pušiti. Samo kazalište, kojim sam se odabrala baviti, kao javna profesija znači odgovornost, to da uz ljepotu, nježnost, estetiku i intimu treba pružiti i doprinos trenu u kojem živimo te svjedočiti pravdama i nepravdama', kaže Tomić objašnjavajući da to što se ne boji pokazati svoje mišljenje potječe od odgoja.

'Imam super roditelje koji su me tako naučili, ali su isticali kako uvijek trebam imati argumente u raspravi, da moram znati za što se borim, da je obrazovanje jako bitno, nešto što uvijek mogu ponijeti sa sobom, kamo god da odem. Tata je također sve radio u kući, kuhao, peglao, brinuo o nama s mamom', kaže Tomić.

Nikad, kaže, nije bila tip koja strahuje ili kuka doma.

'Moraš probati, onda barem znaš da si nešto pokušao. Sobom se bavimo tek kad drugima pružimo ruku jer postojimo u solidarnosti i empatiji. Kad se ta energija poruši, urušavaju se svi sistemi i dolaze najgore stvari, što smo vidjeli u ratu. Ljudi se stalno uspoređuju jedni s drugima, a ja sam uvijek sretna kad je netko jako uspješan jer mi to daje nadu za sve nas. Takvo razmišljanje nije popularno. Lakše je druge okrivljavati i ljutiti se, tako se šitiš umjesto da se izložiš u davanju drugima', objašnjava Tomić.

Vrijeme izolacije bilo joj je jako turbulentno, priznaje, ali joj je, kad sagleda sada s distance, sve brzo prošlo.

'Sve nas je to zateklo, nitko nije bio spreman na to što se dogodilo niti je itko znao što nas čeka, a informacije koje su dolazile s raznih strana nisu bile baš obećavajuće. Zato je velik broj ljudi bio i malo prepadnut, ali ja, iskreno, nisam imala vremena da se bojim s obzirom da sam mama dvoje male djece koji idu u prvi i drugi razred', kaže Tomić kojoj je kriza još jednom pokazala kako se ljudi ujedine tek kad imaju zajedničkog neprijatelja.

'Onda se manje bave stvarima koje su banalne. Primijetili ste kako su u vrijeme korone iz medija nestali ustaše i partizani, što mi je bilo olakšanje i odmor. Međutim, kako se sve lagano smirivalo, tako su se u diskursu opet počeli pojavljivati isti likovi i teme bez kojih, očito, i možemo. Ali, ako se i moraju pojaviti, onda zašto ne bismo napokon bili spremni pričati o njima iz neke druge, manje ozbiljne pozicije, da se ne događa, kao inače, da teme upravljaju nama, a ne obrnuto. Ipak mislim da su dva mjeseca prekratak period za takav obrat, sve se brzo vratilo na staro, sad smo u izbornoj kampanji i gledamo opet iste geste i grimase i čujemo istu vrstu retorike u kojoj nas jedni te isti likovi uvjeravaju da su oni ti koji će nas spasiti. Mislim da će tek naša djeca i unuci živjeti jedno zdravije društvo, koje nije toliko opterećeno sobom', kaže Tomić.