Posljednja pjesma koja se s razglasa začula oko 21 sat, uoči izlaska Arctic Monkeysa na pozornicu pulske Arene, bila je 'Turn the Page' The Streetsa, hip hop projekta iza kojeg stoji Mike Skinner, genijalni ulični pjesnik iz Birminghama i glasnogovornik britanske kebab couch potato generacije rođene ranih 1980-tih. Iz istog tog Birminghama, još jednog grada čije urbano tkivo je u doba rođenja Mikea Skinnera i Alexa Turnera rasparala Margaret Thatcher, tek osamdesetak kilometara udaljenog od Sheffielda, rodnog mjesta Arctic Monkeysa, dolaze Black Sabbath, britanski proto metal bend kojemu će Monkeysi namignuti po sredini koncerta, kad 'Arabellu' završe citatom iz 'War Pigsa'. A posljednja pjesma koja će zasvirati na razglasu nakon sat i 40 minuta duge svirke jednog od najvećih rock bendova današnjice bit će 'With A Little Help From My Friends' Joea Cockera, legendarnog pjevača rođenog u Crookesu, predgrađu tog istog radničkog Sheffielda odakle su Arctic Monkeys krenuli osvajati svijet.

Ovaj prekrasni trodijelni omaž rodnom kraju od kojeg se glazbenim znalcima ježi koža, naravno, ništa neće značiti TikTok generaciji koja je na sinoćnjem spektaklu u Areni zauzimala najmanje trećinu publike, pa se do 1 ujutro tiskala ispred iste strpljivo čekajući da bend pojede pizzu i, praćen vriskovima kao iz ere Beatlesa, na pet sekundi protrči do kombija. Oni su već treća generacija koja na svojim plećima nosi svjetsku slavu najizdržljivije mladalačke atrakcije koju je sjever Engleske ikad lansirao u rock panteon.

Prva generacija smo mi, danas u četrdesetima, koji smo nakon propasti Seattle scene cinično promatrali kako ih poslovično naporni britanski mediji proglašavaju 'novim Sex Pistolsima', dok su par godina mlađi od nas usijavali dial-up modeme ne bi li skinuli 'I Bet You Look Good on the Dancefloor'. Druga generacija ih je lovila nakon što su od nabrijanih tinejdžera postali čupavi i masni stoner grungeri koje je Josh Homme iz Queens of the Stone Age skoro skrenuo na krivi put, e da bi i tog kauboja iz Joshua Treea pregazili, ostavili u prašini i dimu i odjahali svojim putem. Treća, ova današnja, s pravom ih doživljava najvećim rock bendom svog vremena, nakon posljednje transformacije u glamurozne seksi rockere uz čije jednostavne, poletne, iskrene i bolne himne podjednako uživaju i fino odgojena djeca i manekenke i pijana mlađarija s maturalaca.

A eto, retroaktivno, i oni među nama koji smo prije dvadeset godina bili tek koju godinu prestari da ih iskreno zavolimo. Posljednji put sam naime susreo ovu četvorku na novosadskom Exitu 2009., baš u toj mračnoj, post-grunge fazi kad su tražili identitet nakon ispuhanog početnog hypea. Taj su koncert otvorili napornom, isforsiranom verzijom 'Pretty Visitors', s tada potpuno zbunjujućeg albuma 'Humbug'. Sinoć je ista pjesma, pak, zazvučala vitalno, poliritmično, a istovremeno šarmantno zastrašujuće, kao soundtrack kakvog Hitchcockova filma, savršeno smještena između poletne 'Teddy Picker' i zavodljive 'Why Do You Only Call Me When You're High'.

Ono što nam nije pasalo nekad, paše nam danas, između ostalog, i zato što je bend u ovoj trećoj, zreloj fazi, uspio pronaći flow, sviračku rutinu i lakoću koja imponira. S narančastom košuljom i lančićem oko vrata, onako kicoški namontiran kao dr. Nele Karajlić u mlađim danima, dok mu se niz lice slijevaju grašci znoja od istarske večernje sparine, Alex Turner s lakoćom sipa bujice stihova i dere nimalo jednostavne rifove na svom čarobnom Jazzmasteru koji ni na toj sparini nikako da se raštima, povremeno ga odlažući da bi pustio glas u zahtjevnijim pjesmama soul štiha. Dok bazična četvorka vrijedno radi, zabetonirana zidom vještog bubnjara Matthewa Heldersa koji vokalnim falsetima stigne i uspješno kontrirati Turneru, čak trojica pomoćnih glazbenika krpaju sve što treba, od klavijatura preko slide gitara do perkusija.

Dvadesetak pjesama pretapaju se jedna u drugu identičnim redosljedom kao i noć prije, na budimpeštanskom Sziget festivalu, bez puno priče i suvišne patetike, tek uz poneki vickasti komentar Alexa Turnera poput onog kako nas ne voli ništa manje od ostatka svijeta jer veći dio koncerta ne nosi sunčane naočale. Klimaks stiže u završnoj trećini koncerta evergreenima današnjice 'Do I Wanna Know', 'Do Me A Favour' i '505', a bis se otvara povratkom u garažu s 'I Bet You Look Good On The Dancefloor', koja se poput sheffieldskog čelika pretopi u 'No.1 Party Anthem' s nezaboravnim prizorom tisuća svijetlećih mobitela u zraku i 'R U Mine' za kraj.

Malo tko tu može bilo što prigovoriti – uigrana mašina je odradila svoje, pojela pizzu i odjezdila prema Pragu. Provod je bio vrhunski, TikTok feedovi i mobiteli barem će par dana biti zatrpani fragmentima nezaboravnog doživljaja. Starija generacija raštrkat će se po Titovom parku ganjati burgere od desetak eura, oni s malo više snage u nogama tražiti ima li negdje kebaba za manje. A mi, još stariji od njih, pomalo sentimentalno gledati kako bageri, viljuškari i kamioni rasklapaju pozornicu ponajvećeg rock spektakla ove godine u Hrvatskoj, dok u pozadini osvijetljene dizalice Uljanika podsjećaju da je i Pula nekad, prije ere burgera od desetak eura, u vrijeme KUD Idijota i Francija Blaškovića, barem donekle bila Sheffield ili Birmingham. Ni Arctic Monkeys možda ne tope čelik kao njihovi očevi i djedovi, ali znaju odakle dolaze i kamo su krenuli.