Tekst 'Nevidljivi' izvorno je napisan na engleskom jeziku, po narudžbi londonskog kazališta Transport, nekoliko godina prije velikog izbjegličkog vala pa se može reći da je na neki način anticipirao buduće događaje. Govori o 'nevidljivima', siromašnim i izmučenim ljudima s Istoka, koji u svojim zemljama zbog različitih razloga ne mogu ostvariti zadovoljavajuću egzistenciju i odluče emigrirati u Veliku Britaniju. Tako Lara napušta svoju zemlju, uvjerena da će joj njen talent za dizajn i marljivi rad osigurati bolju budućnost, a Anton, koji potječe iz ruralne sredine, odabire posao 'na zraku' pa sreću traži perući prozore visokih poslovnih zgrada. No svima im ubrzo postaje jasno da Velika Britanija nije 'obećana zemlja' i da ih u Londonu ne čeka basnoslovna zarada i lakoća življenja nego nesnalaženje, razočaranje i katastrofa. Oni su višak, prekobrojni i u svojim zemljama i u 'tvrđavi Europe'.

Na drugoj strani su dva mlada uspješna para – vrlo stilizirana i atraktivna nutricionistica Ann i stručnjak za vjetroturbine Felix (Nataša Janjić i Ozren Grabarić) te službenica Louise i Gerry (Bojana Gregorić Vejzović i Enes Vejzović), koji reprezentiraju život više mondene, dobrostojeće britanske klase i njihove europske vrijednosti poput ekologije, zdrave prehrane i slično. Dakako, između imigranata i domicilnog stanovništva nema kontakata, premda jedna imigrantica radi kao čistačica kod Felixa i Ann gdje od domaćice dobiva na poklon staru robu i testere od krema i parfema što na plastičan način dočarava odnos 'tvrđave Europe' prema doseljenicima.

Redatelj Matjaž Pograjc, inače redatelj Slovenskog mladinskog gledališča, već je surađivao s Tenom Štivičić, kad je prije nekoliko godina postavio njen raniji tekst 'Fragile' u Ljubljani. Ta je predstava doživjela uspjeh, a taj njen tekst u Hrvatskoj je postavila Snježana Banović 2009. u osječkom HNK-u..

U slučaju 'Nevidljivih' Pograjc se odlučio za eksperiment: turobnu priču o imigrantima i njihovu životu u Londonu zamislio je kao tragikomičnu dramu ili koreodramu koju je postavio kao blještavi, zabavni i pomalo karikirani spektakl, grandiozni TV show u kojem se izmjenjuju koreografirani i dramski dijelovi. U plesnim dionicama glumci plešu na muziku starih šlagera i pop hitova, dok slike opisuju sudbine Britanaca i imigranata pa tako vidimo inserte iz njihovih dotadašnjih života, upoznajemo se s njihovim motivima dolaska u Veliku Britaniju i pratimo što rade i kako se snalaze u novoj sredini. Vidimo izbjegličke kampove i žičane ograde, pratimo isprazne razgovore Britanaca i njihove pokušaje da se izvuku iz ubitačne monotonije, svjedočimo sukobu u disco klubu, malo se nasmijemo konfliktu na aerodromu, a pred kraj postajemo očevici triju smrti, jedne 'normalne' te ubojstva i samoubojstva.

Mora se priznati da je Pograjčev redateljski koncept vrlo inovativan i tehnološki napredan, a za gledatelje nov i zanimljiv. Naime, u predstavi se koriste kamere kojima se snimaju glumci koji borave (sjede, hodaju, glume...) na praznoj, ultra modroj Gavellinoj sceni, a zatim se ti snimci projiciraju na veliko videoplatno gdje pomoću fotografija ili scenografskih rješenja dobivaju pozadinu, odnosno adekvatni društveni kontekst. Zapravo, gledateljima je pružena mogućnost da predstavu prati na tri plana. To znači da mogu gledati glumce na modroj sceni, zatim makete koje su dio scenografije, te animatore i snimatelje koji snimaju glumce, i naposljetku 'TV emisiju' na videoplatnu, gdje se spajaju sve tri razine. Takav pristup je apsolutno nov i još neviđen u Gavelli jer predstava 'glumi' da nije kazalište nego TV program. Međutim, sve te akrobacije bile su nedovoljne da se dopre do suštine. 

Jesu li takva režija i postavljenje teksta kao tragikomičnog TV showa prikladni za prikaz sudbina imigranata? Je li taj blještavi, vrlo stilizirani spektakl u kojem je sve lažno i besmisleno i koji odražava današnje društvo, samo pojačava razliku između britanskog stanovništva i imigranata s istoka Europe, pokazujući svu nezainteresiranost Britanaca kao simbola bešćutnosti Europe prema Drugima? Možda, ali vrlo uvjetno. U čemu je problem?

Koncept je inovativan, tema je aktualna jer problematizira jedan od danas najvećih europskih problema, tekst propituje odnose između Istoka i Zapada što je također važno (premda naglasak nije na političkom kontekstu nego na ljudima), kostimi odražavaju društvene i klasne razlike, a scenografija je živopisna. Glumci su solidni, ali ništa više od toga, kao da se nisu najbolje snašli u tom spektaklu. 

Franjo Dijak je najuvjerljiviji u ulozi izbacivača Stefana, koji pokušava u londonskom društvu ugrabiti što se da i može, u skladu s balkanskim navikama. Ozren Grabarić svog Felixa, uspješnog poslovnog čovjeka koji ima sređen život i dobre prihode te ženu koja ga voli, no nezadovoljan je kolotečinom i želi nešto promijeniti, glumi distancirano, ponegdje karikirano, kao da se nije srodio s tim likom pa mu nekako ne vjerujemo, čak ni u trenutku kad se baca u bezdan. Nataša Janjić prilično točno interpretira ambicioznu Ann koja želi karijeru, a ne djecu. Bojana Gregorić Vejzović s dozom komike igra službenicu Louise, koja se zapetljava u aerodromska pravila, a Živko Anočić donosi svog Antona kao nezadovoljnog i razočaranog imigranta, dok Martina Čvek dostojno utjelovljuje imigranticu Laru, koja ne bježi od nedaća i siromaštva nego želi ostvariti bolji život, karijeru ili naći adekvatnog muškarca.

Dakle, sve štima, a opet izostaje poanta koju izgovara Stefan: 'Ne žele nas tamo, Antone. Ne žele nas preko Kanala, ne žele nas ovdje, ne žele nas kod kuće. Kao da za nas više nema mjesta. Nigdje.' A ne ostvaruje se ni upozorenje s početka predstave: 'Promotrite pažljivo i možda ćete vidjeti nevidljive.' Kao da je nastao 'kuršlus' između teme i redateljskog koncepta, zbog čega se tijekom tih dvaju nepunih satova pogubila vrijednost teksta te aktualnost i važnost teme, a izostao je i snažan doživljaj. Međutim, predstavu se isplati pogledati zbog eksperimentiranja s filmskim tehnikama i vizualne atraktivnosti.