'Hvala gradonačelniku Milanu Bandiću koji nam je pomogao da dovedemo Jonathana Franzena u Zagreb', rečeno je s niske pozornice VIP Kluba na početku večeri, što je zavrijedilo mlak aplauz okupljenih. Teško da je sinoć ikoga zanimao Bandić, ipak se tu došlo zbog Franzena, kao pisca ili globalnog celebrityja, pa je publika pala u malu ekstazu kada se slavni pisac konačno ukazao. To je bio pravi, oduševljeni pljesak, popraćen i uzvicima oduševljenja, stojeća ovacija barem onih koji sinoć nisu imali sreću da sjednu za jedan od stolova.

Razgovor s Jonathanom Franzenom vodio je Borivoj Radaković, koji je postavljao pitanja u stilu Branimira Bilića, što je nekoliko puta ironizirao i američki gost. Započelo se Franzenovom strašću promatranja ptica, koju je pisac ovako objasnio: 'Kod gledanja ptica je bitna vrsta, a ne pojedine ptice. Vrsta ptice je kao pojedinac, prijatelj sa specifičnim osobinama. Najbolje kod ptica je to što ih mi ljudi ne zanimamo. Jednostavno žele otići od nas.' Ipak, na drugo Radakovićevo pitanje o pticama Franzen je rekao: 'Pa zar ćemo cijelu večer pričati o tome?'

Zbog toga se razgovor pomaknuo na temu depresije koja također nije bila baš poticajna tema za američkog gosta, a nije propustio komentirati ni neobičnu lokaciju sinoćnje književne večeri: 'Ovo je noćni klub pa stalno imam osjećaj da bih trebao početi pjevati!' Kada je riječ o depresiji, Franzen je zaključio da su njoj skloniji 'ljudi koji se ne uklapaju', a oni su ujedno zanimljivi književni likovi te ih je zbog toga toliko depresivnih u 'Slobodi'.

Kada je riječ o javnom nastupu, Franzen je vrlo duhovit govornik koji ne samo da zna u trenutku domisliti dobru doskočicu, nego je i izgovoriti na način koji će potaknuti na smijeh, pažljivo oblikujući svaku riječ dok fora ne bude jasna. Zato je sinoć nekoliko puta izazvao smijeh publike, najveći vjerojatno kada je suho reagirao na Radakovićevo pitanje svojim: 'Dakle, sad me pitaš za moj glazbeni ukus?' Ipak je priznao da voli britanski prog rock bend The Mekons.

Franzen je branio i svoju poziciju književnog realista: 'Realizam je najpogodniji za stvaranje veza između čitatelja i likova. To nije moj teorijski izbor, nego način da se povežem s čitateljima.' Način povezivanja svakako je i oštra Franzenova ironija, za koju je rekao da 'bez nje nikad ne izlazim iz kuće', pa se tako i mogao našaliti kada je Radaković krenuo naširoko prepričavati zaplete iz 'Slobode': 'Boro, ovdje možda ima nekoga tko nije pročitao roman.'

Za Franzena je najveći izazov u pisanju tog romana bio lik 19-godišnjeg republikanca: 'Čini mi se da su neki republikanci dobri ljudi. To mora biti matematički moguće, s obzirom na to da postoje i mnogi demokrati koji nisu dobri ljudi. Nisam mogao napisati cijeli roman o republikancima, jer ih mrzim, nego sam imao tog jednog lika, kojeg sam također mrzio. Zbog toga sam bio u blokadi neko vrijeme, jer nisam znao kako ga prikazati, ali sam znao da kad to smislim – ostatak romana će se napisati sam od sebe. Pitao sam se zašto toliko mrzim tog 19-godišnjaka.'

Franzen je dodao i da je za njega pisanje romana saznavanje stvari o samom sebi te da ga više zanima taj proces nego konačni proizvod.

Odgovarajući na pitanja publike osvrnuo se na detalje iz svojeg romana 'Korekcije' (koji se adaptira u miniseriju za HBO) te se prisjetio kako je to biti frustrirani i nepoznati pisac:

'Ustajao sam se svako jutro iz kreveta s mišlju kako ću pokazati tim gadovima što mogu! Bio sam pun zavisti i bijesa! Danas, kada pogledam 'Korekcije', uvijek prvo pomislim: 'Ovu knjigu je napisao jedan baš ljutit čovjek.' Tada sam bio ranjiv, sve me je moglo uvrijediti, bio sam pun sumnje. Ipak, taj bijes – koji smatram drugom stranom depresije – spasio mi je život jer me tjerao dalje, inatio sam se sa svijetom.'

Čitanjem odlomka iz 'Slobode' te stampedom na Franzena, kojeg su okružili ljudi željni autograma, završila je sinoćnja književna večer i zagrebačko gostovanje slavnog američkog autora. Jonathan Franzen se pokazao kao duhovit i opušten gost koji se nadao da ga se neće tretirati kao drugi dolazak Krista, ali Zagreb ipak nema dovoljno prakse s celebrityjima da zna da je pristojna nonšalancija daleko poželjnija od atmosfere komunističkog sleta.