Priče u 'Osmici' pulsiraju nadahnutom, životnom i lucidnom prozom pisanom iz ženske, katkad i djetinje perspektive, donekle ukorijenjene u lokalno makedonsko podneblje, ali znatno slobodnije interpretirane na tragu američkih uzora. Intrigantan je bio njezin nastup na nedavnom splitskom festivalu Pričigin, gdje je ispričala fikcionalnu priču o svom autanju kao gej osoba, isprepletenu s aktualnim kampanjom objave prisluškivanih razgovora koji kompromitiraju aktualnu vlast, što je u toj zemlji izazvalo prilično sablažnjive reakcije.

Prilikom nedavnog studentskog prosvjeda protiv prijedloga novog zakona o obrazovanju koji je vlast pripremila bez konzultacija s akademskom zajednicom, Bužarovska se uključila u rad profesorskog plenuma i jasno stavila na stranu studenata. Razgovarali smo stoga i o aktualnim temama poput aktualnih oporbenih 'bombi', transformaciji Makedonije u zatvoreno i uplašeno društvo pod kontrolom premijera Nikole Gruevskog te mogućnostima zaokreta ove zemlje prema boljoj budućnosti.

Nakon afere izazvane vašim 'autanjem' na Pričiginu osjetili ste moć medijske manipulacije i trač kulture i na svojoj koži. Koliko je istinitog u priči koju ste ispričali u Splitu, kako objašnjavate reakcije javnosti i biste li ovakvu priču ispričali i u Makedoniji bez ograđivanja (disclaimera)?

Nakon tog nesporazuma objavila sam status na Facebooku u kojemu sam objasnila da je u ispričanoj priči nešto istinito, nešto djelomično istinito, a nešto neistinito. Aludirala sam na govor našeg premijera Gruevskog koji je upotrijebio iste riječi pripremajući narod za prisluškivane materijale koje objavljuje oporba. Smatram da, kao autorica priče, ne moram objašnjavati što je istinito, a što ne. Svakome tko je pročitao makar nekoliko knjiga te je makar malo inteligentan i obrazovan, to bi trebalo biti jasno.

Iskreno, nisam očekivala takvu reakciju makedonske javnosti, jer sam precijenila njihovo poznavanje politike. Ispada da ljudi u većoj mjeri nisu svjesni materijala u tzv. 'bombama', i da ne prate političke događaje – da su pratili, ne bi se zeznuli. No, eto, potvrdila se moja teza da ljude puno više zanima trač od kriminalnih razgovora u prisluškivanim materijalima. Nažalost, shvatila sam da ljudi i dalje guraju glavu u pijesak uvjeravajući se da je sve ovo što nam se događa 'normalno', da se događalo 'ranije' i 'u drugim zemljama'. Ovakva relativiziranja ljudi koji ne žele preuzeti odgovornost za stanje u zemlji samo ubrzava našu propast.

U reakciji javnosti deprimiralo me i to što sam shvatila koliko ljudi ne čitaju ili koliko površno čitaju. Pročitaju tek ključne riječi određene informacije, a potom kontaktiraju osobu koja je njezin predmet, pritom se uopće ne informirajući o kontekstu. Proteklog tjedna sam u sandučić dobila niz čestitki na hrabrosti zbog autanja iako je u međuvremenu izašlo jako puno komentara i informacija o događaju. Zbilja me brine takva opća površnost i neukost.

Kad je riječ o portalima, nije me iznenadila potreba za senzacionalizmom. Nažalost, činjenica da je senzacionalno biti lezbijka govori puno o stanju LGBT populacije u Makedoniji, što je također prilično depresivno. Mnogi su me pitali i zbog čega nisam demantirala da sam gej – nikad ne bih takvo nešto demantirala, jer u tome nema ničega strašnoga.

Ovakvu priču nisam imala priliku ispričati u Makedoniji iz jednostavnog razloga: kod nas ne postoji festival nalik Pričiginu. Da postoji Pričigin, ispričala bih istu priču sa zadovoljstvom.

Makedonska stvarnost u posljednje je vrijeme nadasve inspirativna. Bombe su se pretočile u univerzalni diskurs, postale sociološki i antropološki interesantne, remiksali su ih DJ-i, a vi ste ih na mala vrata uveli i u književnost. Koliko je razgolićenje javnog establišmenta učinilo Makedoniju drugačijom zemljom nego što je bila prije mjesec i nešto?

Pojava ovakvih materijala duboko polarizira makedonsko društvo. Nikad nismo bili toliko podijeljeni kao sada, no na čudan način i nikada toliko ujedinjeni. S jedne strane imamo ljude koji, bijesni zbog ovoga što se događa, odlučuju progutati strah nagomilavan posljednjih devet godina (u kafićima se stišava glas kad se izgovaraju riječi 'Gruevski' ili 'VMRO', što dovoljno govori o paranoji kod običnih građana) te napokon glasno reagiraju. Reakcije se uglavnom šire putem interneta, jer tradicionalni mediji su pod kontrolom vlasti. No ove su reakcije kritičke, inteligentne i duhovite, i na čudan način zbližavaju ljude koji čine opoziciju režimu, pa je nestala podjela po religioznoj ili etničkoj osnovi. S druge su strane ljudi koji ili javno podržavaju vlast – u obliku skupina za obranu Makedonije od 'loših stranih neprijatelja', koji zapravo šire strah ili paranoju među običnim ljudima, ili patronizirajući neutralci koji u ovako radikalnoj situaciji nanose štetu relativiziranjem izuzetno opasne političke krize.

Priče iz 'Osmice', iako univerzalne, imaju prepoznatljive lokalne motive. U priči 'Smrt učiteljice Stanke', ubijate glavnog lika udarcem glave o fontanu ispred skorojevićke kuće s kamenim lavovima. Je li to metafora propasti makedonskog društva kakvo ste poznavali kao dijete i ustupanja mjesta simbolima iz kičastog arhitektonskog zahvata 'Skopje 2014'? Kako se danas osjećate u svom (rodnom) gradu i kako strancima tumačite njegovu transformaciju?

Kad sam napisala tu priču, 'Skopje 2014' još nije postojalo. No postojali su neukusni ispadi u sklopu privatne imovine ljudi koji su se obogatili u tranziciji. Strašno je što je taj kič iz okvira privatnog izašao u javni prostor, te postao službeno lice grada. Taj je neukus poklopio grad i postao prepoznatljiv izraz uspona neukosti u Makedoniji, no i ludila koje je zahvatilo ovo društvo, jer projekt 'Skopje 2014' daleko je od okvira normalnog. Kad sam pisala priču, kritizirala sam kič u privatnoj sferi, a nisam mogla ni pretpostaviti da će on poprimiti ovakav oblik. Inače, nastavnicu sam simbolično ubila kako bih se nekako osvetila za sve nepravde koje su vršili te i dalje vrše ljudi poput nje.

374441, 373149, 370620, 369123

U Makedoniji je još uvijek na snazi ozbiljan patrijarhat, dodatno produbljen diskriminatorskim desničarskim vladinim politikama u posljednjih nekoliko godina. No u međuvremenu se izrodilo niz organizacija, platformi i inicijativa koje se konstruktivno bore za prava žena. Sve je veći broj aktivistica na području ljudskih prava, a i u studentskom te profesorskom plenumu žene su bile među najglasnijima. Ove žene ne njeguju agresivan, alfamužjački pristup surove ministrice unutrašnjih poslova: njihov je pristup čovječan, inkluzivan, intelektualno osmišljen, ali i empatičan.

Radite na fakultetu i aktivno pružate potporu studentima u njihovoj borbi protiv Zakona o visokom obrazovanju koji dodatno obesmišljava pojam studiranja u Makedoniji. Obrazovanje u vašoj zemlji možda je i najsustavnije upropašteno od svih zemalja bivše države, a vlast se hvali sve većim brojem fakulteta na kojima proizvodi stranačke kadrove. Je li blokada, po vama, uspjela, i biste li podržali studente i ako bi se pod utjecajem lošeg stanja u društvu priključili eventualnim prosvjedima?

Proglašavanje autonomne zone na fakultetu bila je izrazito pozitivna i uspješna pojava koja je izazvala oduševljenje ne samo u akademskoj zajednici, nego i puno šire. Ovo zvuči kao klišej, no činjenica je da je slobodouman i radoznao duh studenata dao nadu da u ovoj zemlji nije sve trulo kao što smo se plašili. Štoviše, studenti su i potakli mnogo ljudi da se ohrabre i kažu ono što misle. Proglašavanjem autonomne zone oni su se izborili da vladajuće strukture prvi puta pokleknu i da se pokore njihovim zahtjevima: zakon je stavljen u mirovanje i započeo je proces izrade novog zakona, u kojemu sudjeluju i studenti i profesori. Dakako, uvijek ću bezrezervno podržavati studente.

Jesu li socijalni nemiri uopće mogući u Makedoniji? Kako gledate na pokušaj upada u javnu televiziju i vjerujete li da će sadašnja oporba bombama svrgnuti aktualnu vlast? Postoji li uopće mogućnost trećeg puta, da ne kažem makedonske Sirize?

Makedonija je već dugo u ideološkoj hipnozi, najvećim dijelom zbog kontrole televizijskih medija koju vrše vlasti. Gledate li televiziju ovdje, imate dojam da živite u zemlji gdje će svakog trenutka iz slavine početi teći med i mlijeko. Zbog toga je izuzetno važna inicijativa da se javni servis MRTV, koji svi plaćamo, vrati građanima i počne neselektivno i objektivno izvještavati. Smatram da ne postoji drugi način za osvješćivanje makedonske javnosti kad je riječ o bombama izuzev doziranja informacija, što bi značilo postupno buđenje javnosti, no to će biti težak i mukotrpan proces za koji ne znam koliko će trajati. U međuvremenu, u zemlji nastaju ljevičarske inicijative s intelektualnim i političkim kapacitetom koji može izazvati promjene u zemlji, no i za to treba vremena i, dakako, financija. Ipak, primjećujem buđenje na općoj razini.

Kao referentne točke u 'Osmici' vaš izdavač izdvaja Raymonda Carvera i Alice Munro. Kako se osjećate kad na koricama svoje knjige vidite ta imena? Stvara li to pritisak velikih očekivanja kod čitatelja i koje utjecaje sami prepoznajete u vlastitoj prozi?

Nije neobično uspoređivati pisce u regiji s velikanima s kojima imaju nekih referentnih točaka. To se radi i zbog marketinga – kako bi čitatelj barem približno shvatio o kakvoj prozi ili poeziji je riječ. Ne znam stvara li to pritisak kod njega. Osobno, ne plaši me takva usporedba, niti mi ulijeva nadu: ostajem kod toga da ću pisati najbolje i najiskrenije što mogu. Inače, točno je da kod sebe prepoznajem utjecaje stilskih odlika ili spisateljskih taktika pisaca koje najviše volim čitati, a to su američki prozaisti: Carver, Cheever, Salinger, Flannery O'Connor… no ja samo učim od njih.

Volite pisati iz dječje perspektive i u tome ste vrlo vješti. Koliko je autobiografskog u tome? Kako je danas biti dijete u Makedoniji?

Svoje prve priče pisala sam iz dječje perspektive vjerojatno iz potrebe da se izborim s nekim društvenim traumama iz djetinjstva, poput lošeg obrazovnog sustava, obiteljskog nasilja prema prijateljicama i prijateljima kojemu sam svjedočila u djetinjstvu, kao i fizičke i psihičke okrutnosti prema vršnjacima. U jednom trenutku prestala sam pisati na ovaj način budući da su jezik i perspektiva iz koje je pisano nerealni i problematični. Također, kod nekih čitatelja primijetila sam odbojnost prema tim temama, kao da je riječ o infantilnosti. A kakva su djeca u Makedoniji danas? Imam dojam da su opsjednuta materijalnim.

Radite li na nekim novim pričama i hoće li biti na tragu one ispričane na Pričiginu, još konkretnije i aktualnije ukorijenjene u makedonsku stvarnost?

Da, pišem, no ostajem pri svome: intimne drame svakodnevice, uvjetovane društvenim kontekstom u kojemu živimo. U ovom trenutku kontekst je kritičan pa je moguće da se to još više odrazi na moje priče.