Nora Turato rođena je 1991. u Zagrebu, odrasla je u Rijeci, a u Nizozemsku je otišla studirati grafički dizajn, najprije na Gerrit Rietveld Academie u Amsterdamu, potom na Werkplaats Typografie u Arnhemu. Posljednje dvije godine provela je na rezidenciji na amsterdamskoj Rijksakademie van Beeldende Kunsten, a sada je, kako u šali kaže, na ulicama.

U Zagreb je došla radi promocije nove umjetničke knjige, zbirke 36 svojih plakata 'Good or bad in various beds', u izdanju umjetničke organizacije Oaza. U njihovim je prostorima tim povodom izvela jedan od svojih govornih performansa, koje je dosad predstavila na brojnim europskim umjetničkim manifestacijama, uključujući Venecijanski bijenale 2015. i Manifestu u Palermu prošle godine.

Radi se o eksplozivnim monolozima ili recitacijama o aktualnim temama koje Turato izgovara (tu i tamo pjeva), zapravo o bujici riječi koja zvuči kao prepirka i u kojoj autorica zastane tek da uhvati dah. Kritika te njene performanse, koji su joj već osigurali priličnu prepoznatljivost na europskoj umjetničkoj sceni, doživljava kao sugestiju 'tekstualne histerije' današnje online svakodnevice ili kao neku vrstu selfie kamere za hektičnu kulturu u kojoj postaje sve teže usmjeriti i očuvati pažnju. Iz galerije za suvremenu umjetnost u Prištini, LambdaLambdaLambda, u kojoj je Turato dosad imala dvije solo izložbe, nastupe joj opisuju kao stand-up slam poeziju koja koketira s hip-hopom i punkom, kreće se između citiranja i pjevanja te propituje konvencije, kako u umjetničkom tako i u društvenom smislu.

'Umjetnički oblikovanim recitacijama svojih tekstova, ritmom i melodijom svoga govora Nora Turato naglašava hitnost svojih društveno-kulturnih tema, odražavajući ono što je sada i što je ovdje. Žestokim izrazom lica, ženstvenom pojavom, odlučnom pozom i brzinskim tempom, umjetnica silovito izbacuje dijelove dnevnih razgovora, književnosti, objava na društvenim mrežama, političke i (osobne) frustracije, koje sklapa u impulzivan, strastven i melodičan nastup', naveli su uoči nastupa Nore Turato u galeriji LambdaLambdaLambda sredinom prošle godine.

Sama autorica svoje performanse opisuje kao način da prežvače najnovije društvene preokupacije. Dosad je osmislila šest takvih tekstova, među njima 'I’m happy to own my implicit biases', koji je recitirala i na spomenutoj Manifesti u Palermu, potom 'Leaning Is the New Sitting', izveden, među ostalim, na Block Universe performance art festivalu 2018. u Londonu, te 'Show Personality Not Personal Items', s kojim je nastupila i u Zagrebu 2017., u sklopu međunarodne izložbe 'Screen Present Tense'.

U Oazi je predstavila performans 'The good, the bad and the viscose', koji je već izvela na svoje dvije solo izložbe otvorene ove veljače, 'diffusion line' u Beursschouwburgu u Bruxellesu i 'explained away' u lihtenštajnskom Kunstmuseumu.

Za govorne se performanse, kako nam je ispričala u Zagrebu, zainteresirala preko muzike, preko benda Klaus, u kojemu je bila dok je živjela u Rijeci.

'Uvijek sam iz knjiga i otkud sam stizala izvlačila rečenice i ulomke za koje sam mislila da bi mi mogli poslužiti za muzičke tekstove. Muzikom sam se onda u jednom trenutku prestala baviti jer sam imala osjećaj da s njom više ne mogu napraviti nešto što bi mi bilo interesantno. Ali rečenice i jezik, pjevanje i recitiranje, sve je to ostalo, odvojilo se od muzike i postalo nešto drugo, na svoj način', kaže Nora Turato i objašnjava da svaki od performansa priprema mjesecima.

'Prvo puno toga čitam, na Kindleu, na Twitteru i drugim društvenim mrežama, spremam sve u veliki tekst i tako nekoliko mjeseci. Onda počinjem vaditi rečenice, filtrirati ih, dodavati im neke svoje, neke dijelove pjevati, recitirati. To je opet proces od nekih mjesec-dva, dok složim tekst, a onda mi dva tjedna trebaju za probe, da ga naučim. U početku mi ide lošije, ali sa svakom novom izvedbom performans je sve bolji. Kad dođe u idealno stanje, prestajem ga raditi i počnem razvijati novi', kaže Turato, dodajući da svaki put kad s performansom 'ode u penziju', pretvori ga u video s tipografijom na vrhu, pokojom riječju u pratnji brzinskog monologa. Takve je videoradove predstavila na spomenutim aktualnim solo izložbama u Bruxellesu i Lihtenštajnu, a osim njih, izložila je umjetničke knjige, printove i objekte koje koristi tijekom performansa.

Za povratak u Hrvatsku, nakon što je dovršila poznati dvogodišnji međunarodni rezidencijalni program na amsterdamskoj Rijksakademie, kaže da nije potpuno isključen.

'Bilo bi interesantno vratiti se na određeni period, napraviti performans i na hrvatskom, ali to je teško kad ne živiš ovdje', priznaje.

'Šteta, svi ti ljudi odu iz Hrvatske i ne žele se vratiti, a i ako se vrate, tu su u nekom čudnom stanju sa svojim poluhrvatskim jezikom, zbog čega ih se osuđuje. Šteta je ipak što se ne vraća više njih. Zagreb, Rijeka, svi ti gradovi imaju super prostora u kojima bi se mogle održavati rezidencije, u kojima bi umjetnici mogli imati svoje studije. Treba organizirati uvoz domaćih kulturnjaka', kaže Turato te jako hvali rad domaćeg kustoskog kolektiva WHW, čije članice Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović u lipnju postaju voditeljice bečkog Kunsthallea.

'U Nizozemskoj i u Amsterdamu puno više drže do kulture nego ovdje, država više ulaže u to i više je sredstava za umjetnike. Tako sam i ja od grada preko rezidencije dobila kuću za sebe, a i uz to je mnogo drugih načina na koje se može doći do pomoći. Egzistencija je zato puno lakša nego što je vjerojatno ovdje. Mislim da tu ne bih mogla funkcionirati', kaže, dodajući da Amsterdam nije grad u kojemu ćeš imati neku 'turbokarijeru'.

'Oni koji to traže trebaju se iseliti u druge gradove, poput Berlina, ali meni se sviđa baš to što u Amsterdamu nema toliko akcije, lagano je, kao poluselo. Za vikend sam bila u Parizu i bilo me strah navečer šetati ulicama. U Amsterdamu to nikad nisam osjetila, što dovoljno kaže o tome koliko je taj grad zapravo malen', kaže Turato, dodajući da je u lipnju očekuje grupna izložba suvremene hrvatske umjetnosti koju u Frankfurtu na Majni organizira Europska središnja banka, potom u listopadu izložba u Serralves Museumu u Portu.