Knjigu je objavio nakladnik V.B.Z., čiji je glavni urednik Drago Glamuzina istaknuo kako je riječ o prvoj knjizi priča toga autora nakon 20 godina, ali u kojoj se on ponovo bavi istim opsesivnim temama: zauzimanjem za slabije i obespravljene, za marginalce, neprekidno pritom i jezično i stilski i tematski šireći prostore slobode.

'To je ono što se veže uz njega. Međutim, ono što jest sada donekle različito je ton njegovih knjiga: prije 20 godina taj je ton bio drskiji, pozivao je na akciju, i bila je prisutna vjera da se tom akcijom nešto može promijeniti', rekao je Glamuzina. Međutim, u ovoj knjizi, priče su 'malo više rezignirane, umorne, dojam je da je taj pripovjedač blaži, da ima u sebi i neku blagost i neku mudrost'.

Drago Glamuzina: 'Borivoj Radaković je pisac Zagreba'

Borivoj Radaković (1951.) objavio je romane Sjaj epohe (1990.), Virusi (2005.), Što će biti s nama (2015.) i Hoćemo li sutra u kino (2018.) za koju je dobio Nagradu Janko Polić Kamov, pripovijetke Ne, to nisam ja (1999.) i Porno (2002.), te knjigu eseja Sredina naprijed (2003.). Napisao je uspješno izvedene drame, poput Dobro došli u plavi pakao (1994.), Miss nebodera za miss svijeta (1998.), Breza (2010.), Kaj sad? (2002.), Amateri (2010.), Grupa (2013.) i Dobitnik (2015.).

Objavio je antologiju lezbijske poezije Dvije (1994.), s Mattom Thorneom i Tonyjem Whiteom uredio je zbirku priča suvremenih britanskih i hrvatskih prozaika Croatian Nights te s Arsenom Oremovićem zbirku priča o rock and rollu Zvučni zid (2009.), a autor je i konceptualnog rada Visitor’s Book (2005.).

Njegova nova knjiga 'Ne plači, dušo' sadrži deset priča i jedan poetsko-prozni fragment – koji funkcionira kao svojevrsni epilog, a najavljena je kao neobična knjiga prepuna humora i groteske, bolesti i vitalizma, ali i kritike naše suvremenosti.

Glamuzina je istaknuo kako je u ovoj knjizi, kao i uvijek kod Radakovića, 'važan Zagreb - Borivoj Radaković je pisac Zagreba'. Sve se priče događaju na zagrebačkim ulicama, u zagrebačkim kvartovima, zagrebačkim kafićima, na Trnju, u Dubravi, a jedna se događa upravo u kafiću The Coffee Bean, zbog čega je promocija tu i organizirana.

Iako je pisana u vrijeme pandemije i lockdowna, to nije njezina direktna tema, napomenuo je nadalje Glamuzina, premda se kroz neke priče provlače odjeci pandemije. Tako se priča koja se odvija u kafiću The Coffee Bean bavi odnosom dvoje supružnika nakon puno godina zajedničkog života, njihovim međusobnim udaljavanjem, otuđenjem.

Još od prve knjige 'Sjaj epohe', pa do prethodne knjige, romana 'Što će biti s nama', koji je Glamuzininim riječima 'jedan bravurozno izveden jezični eksperiment u jednoj romanesknoj formi', Radaković je uvijek i na svaki način pomicao formalne granice u pisanju. Tako i u ovoj knjizi priča koristi cijeli niz romanesknih postupaka kojima gradi svoje priče.

Radaković je kazao je točno da on čitav život piše 'tu jednu knjigu', nastojeći pritom da svaka njegova sljedeća ukoričena proza ipak bude drugačija. 'Ne volim ponavljati postupke, ulaziti u neku svoju maniru, volim iznenaditi i sebe i čitatelje', rekao je autor. Priče ove knjige događaju se tijekom posljednje dvije godine pa nije mogao potpuno izbjeći pisati pomalo i o aktualnoj pandemiji, iako je to nastojao maksimalno izbjeći.

'Uvijek pišem o onome što me zanima, a zanima me ono što se neposredno događa oko nas u vremenu u kojemu živimo. Tako se u priče ove knjige uvukla i ta tema, iako sam to htio izbjeći koliko god je bilo moguće, jer sam uvjeren da već ima, i da će tek biti, romana prepunih korone, i svatko će imati svoju priču, što smatram nepoštenim, jer svi imamo istu priču u cijeloj toj pandemiji: samo čekamo da prođe', rekao je Radaković.

Književnik i prevoditelj Boris Perić napomenuo je kako je Borivoj Radaković 'prvi pripadnik egzistencijalistički obilježene književne generacije koji se odvojio od te tradicije'. 'Nakon svih njegovih romana, drama, pjesama i svega što je objavio u međuvremenu, do ove knjige, on prolazi jednu vrlo zanimljivu razvojnu fazu i sad konačno imamo nešto što bih stvarno nazvao post-egzistencijalizmom, što god mi pod tim podrazumijevali', rekao je Perić. 'Ovo je knjiga koja nas uvodi u nešto 'nakon'. Nakon čega je jako teško reći, a 'u što' je još teže reći', zaključio je.

Priče iz knjige 'Ne plači, dušo' priče su o nerazumijevanju i komunikacijskim šumovima, o žudnjama, strahovima i strastima, o pokušajima da se pronađe smisao i neka vrsta užitka u svakidašnjem tavorenju. To su priče o nasilnicima u tramvajima, na ulicama i u domovima, o jednom piscu posmrtnih govora, ljubavi starije žene i mlađeg muškarca, o usamljenicima, muškim i ženskim, o starosti, demenciji i smrti, o jednom voajeru i jednom promatraču svijeta...

Na voajerski aspekt Radakovićeve književnosti osvrnuo se Tomislav Pletenac s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ocijenivši kako Radaković nudi voajerski uvid u svakodnevnicu grada i ljudi u pripovijetkama koje 'čuvaju sublimnost života - ne života naočigled smrti, nego života koji za svakog od nas može poprimiti kreativnu varijantu, koja nam tu svakodnevnicu čini podnošljivom'.