Knjiga koja sadrži gotovo 40 Bojićevih eseja, komentara i razgovora, nastalih između 2016. i 2018., izašla je u nakladi Centra za kritičko mišljenje iz Mostara i portala tačno.net.

Kad bi postojala crkva kakvu zagovara Drago Bojić, u njoj ne bi bilo teško biti vjernik, rekla je profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Đurđica Čilić predstavljajući knjigu. Lojalan ideji svoje vjere i njezinim najčišćim temeljima, Bojić poziva u svakom tekstu na etičke vrijednosti koje stoje iznad svakog vremena i iznad svakog društva, a uvijek na strani čovjeka, kazala je. Priznala je da nije lako biti Drago Bojić jer on govori o slabosti institucija kojima pripada, o zloupotrebi povjerenja vjernika, o krivim srastanjima crkve i države i o kvarnim elitama.

Kad čita Dragu Bojića, rekla je da vidi pozitivnu povijesnu dimenziju Katoličke crkve, koja počiva oslonjena na svoje lijevo krilo. Ta Crkva u svojim počecima nije spajala kršćanski habitus s vojskom, dugo se protivila sudjelovanju kršćana u vlasti, njezini svećenici su još u 14. i 15. stoljeću predvodili seljačke bune, a u Poljskoj je u drugoj polovici 20. stoljeća bila jedina opozicija komunističkom režimu, kazala je polonistica Čilić.

Bojić govori o grijehu, ali ne o grijehu pastve nego grijehu crkvenih struktura. Zamjera im kapitulaciju pred eksploatatorskim tranzicijskim kapitalizmom, svođenje svog djelovanja na vlastite interese, spregu s nacionalizmom i isključivost prema drugim konfesijama, manjak autokritičnosti i nevjerodstojnost, kazala je.

Đurđica Čilić rekla je da se Bojić u knjizi zauzima za slobodu sekularnosti jednako kao i za slobodu vjere jer, po njemu, vjerska prava može jamčiti samo vjerski neutralna sekularna država.

Bojić upozorava, dodala je, koliko je porazno kad se individualni ili kolektivni grijeh negira, a sebe se ili cijeli svoj etno-tabor poistovjećuje sa svecima i nevinim žrtvama. Time se stvara kolektivni viktimološki identitet, a to je pratilo baš sve sudske procese i osuđujuće presude ratnim zločincima u regiji na svim trima stranama, kazala je Đurđica Čilić.

Ona je istaknula da je po Bojiću najvažniji kapital Crkve – socijalni nauk. Kad bi ga Crkva imala na prvom mjestu, išli bi prema socijalnom i humanijem društvu. Propagiranjem principa općeg dobra kao vrhovnog zakona u društvu bilo bi spasonosno ne samo za kompromitirane religije nego i za cijelo društvo jer ne bi ostavilo mjesta za umišljanje nekih suštinskih razlika, zaključila je.

Novinar Boris Pavelić rekao je da činjenica da je Bojić na neki način izopćen iz Bosne Srebrene, koja je inače liberalna zajednica, pokazuje koliko je samoće uloženo u njegovu ideju i s koliko odvažnosti Bojić na njima ustraje. To je važno da bi se razumjelo njihovu istinsku vrijednost, a što je Vaclav Havel zvao životom u istini, kazao je Pavelić.

Izdavač Amer Bahtijar rekao je da da je pristup franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi, dok ga je uređivao Drago Bojić, bio jedina nada za Bosnu i Hercegovinu. Bilo je obeshrabrujuće kad je Bojić bio smijenjen pa se nama dogodila sreća da je počeo kod nas objavljivati, zaključio je.

Bojić je ispričao kako je na putu iz Jajca, gdje službuje, za Zagreb naišao na odron na cesti koji dugo ondje stoji i zbog kojeg putnici moraju zaobilaziti. Rekao je: 'Taj odron me podsjetio na politike i religije koje stoje na našem putu u civiliziranije društvo, u bolji dio svijeta.'

'Ne mislim da ovakvim tekstovima možemo mnogo učiniti, ali naša je etička dužnost da ukazujemo na te odrone', zaključio je bosanski franjevac, teolog i publicist Drago Bojić.