'Tko se sjeća Kulušića i rockabillyja iz osamdesetih?' Tim se riječima Čarli, propali student poljoprivrede iz ličke provincije, rockabilly i potomak ustaša, obraća publici na samom početku predstave 'Blue Moon', koja je u nedjelju navečer praizvedena u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Nakon tog obraćanja publici počinje u formi ispovijesti evocirati uspomene iz tog razdoblja. Ubrzo mu se na sceni pridružuje najbolji prijatelj Džimi, koji objašnjava publici da je prvo bio punker s irokezicom, a kad je upoznao Čarlija preko noći se prebacio na rockabilly. Zatim se podiže zastor i na sceni Kerempuha oživljuje rasplesana atmosfera i poletni duh osamdesetih u Zagrebu, a potom i gorka priča o ustaškoj prošlosti Like i društvenim i političkim promjenama u Hrvatskoj uoči rata
Ta crnohumorna satira nastala je prema istoimenom romanu Damira Karakaša, uspješnog i nagrađivanog pisca te sve izvođenijeg dramskog autora, po čijem djelu je Dalibor Matanić snimio i film 'Kino Lika'. Predstavu je režirao Boris Liješević, jedan od najboljih redatelja u regiji, koji je postavio između ostaloga Štiksovu 'Elijahovu stolicu' u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, a u Zagrebu 'Mirne dane u Mixing Partu' u ZKM-u i 'Bellu figuru' u HNK-u. Adaptaciju su potpisali mlada dramaturginja Dina Vukelić, te Damir Karakaš i Boris Liješević, koji su iz romana odabrali najkomičnije i najgrotesknije scene, te uprizorili vrlo živu, dinamičnu i duhovitu dvosatnu satiru, koja usprkos humoru i ležernoj atmosferi ima kritičan odnos prema 1991. i time izaziva nelagodu.
Predstava slijedi Karakašev roman, no Liješević ga uprizoruje nizom kratkih scena, miješanjem sadašnjosti i prošlosti, skakanjem iz zagrebačkog u lički milje, te kontrapunktiranjem hedonizma s mirisom nadolazećeg rata. Time postiže dinamičnost i brzi tempo. Premda je 'Blue Moon' priča o drami mladog čovjeka koji pokušava pronaći svoj put i izboriti se za sebe u društvu koje je već na izmaku, Liješević vrlo jasno i precizno naznačuje i ostale teme, od potrebe za pripadnošću i slobodnog izražavanje svog identiteta preko roditeljstva i odnosa sela i grada, do ustaštva kao sramotnog dijela hrvatske prošlosti.
vezane vijesti
Na početku predstave pratimo Čarlijevu potragu za identitetom u Zagrebu u osamdesetima, kada on u provodima na Blue Moonu u Kulušiću uz ritam Stray Catsa pronalazi smisao i otklon od svog provincijskog podrijetla i ustaškog naslijeđa svoje obitelji. Paralelno s tom Čarlijevom dramom u Zagrebu u osamdesetima otkrivamo i život njegovog sela negdje u zabiti Like. U prvom planu je Čarlijev sukob s ocem, koji eskalira do fizičkog obračuna, a zatim kroz njegov dijalog s Djedom upoznajemo ustašku prošlost sela, saznajemo o prešućenim ustaškim zločinima, slušamo legendu o Sotoni na bijelom konju kako se nadvija nad jame... Pred gledateljima se otvara relativno nepoznati grub, sirov, tradicionalni i patrijarhalni svijet surove Like i njezin odnos prema ratu ('Nikad kod nas rat nije završio'), Bogu ('Da je dolje dobro i Bog bi živio na zemlji', 'Tko Boga psuje, on u njega vjeruje'), te ustaštvu ('Samo jedan iz sela nije bio ustaša, a kad mu je otac to saznao objesio se u sjeniku od sramote').
Predstava pri kraju progovara o još jednoj delikatnoj temi – buđenju nacionalizma i odnosu prema zagrebačkim Srbima uoči rata, njihovom iščezavanju i transformaciji, što je ispričano kroz sudbinu Srbina i rockabillyja Džonija, koji tek u osvit rata postaje svjestan svoje srpske nacionalnosti.
Nakon što mu otac dobiva otkaz i njegovoj obitelj počnu stizati prijetnje Džimi mijenja svoje ime Miloš Momčilović u Viktor Oliviera, a s promjenom imena pokušava promijeniti i identitet. U tom trenutku predstava prestaje biti samo zabavna i duhovita priča o hedonizmu i rockabilly supkulturi u osamdestima i postaje angažirani, gotovo subverzivni komad s opasnim elementima, koji gledatelje suočava s naličjem predratnog razdoblja ('Na televiziji govore da Srbi imaju šiljate glave i stoga manje mozga od Hrvata'). Na sceni više nema smijeha i crnog humora, to je sada gorak i polemični komad.
Premda se u predstavi s blagim podsmijehom i ironijom gleda na vrijeme sazrijevanja u 'rockabilly naciji', a zaostalost ličkog sela (urnebesna scena dvostrukog Djedovog sprovoda) funkcionira na razini karikature, što kod publike izaziva salve smijeha, relevantna ideološka pitanja ispričana su dramatično i potresno.
Najveći aduti predstave su Karakašev tekst – jezgrovit, snažan, duhovit, autentičan, izravan i naturalistički, zatim Kerempuhov glumački ansambl na čelu s Rakanom Rushaidatom i Filipom Detelićem u ulogama Čarlija i Džimija, te umijeće redatelja da tu vanserijsku priču postavi na scenu Kerempuha bez petljanja i traženja alibija i tako nas suoči s pitanjima koje kao društvo još nismo apsolvirali. Predstava će zasigurno biti hit.
Rakan Rushaidat, gost iz ZKM-a, u glavnoj ulozi rockabillyja Čarlija bravurozno oživljuje sliku neotesanog provincijalca s kokoticom ('Nikad nisam vidio curu kojoj tako dobro stoji herpes'), koji u sudaru s ustaštvom svoje obitelji, urbanom sredinom i nadolazećom katastrofom doživljava transformaciju i stječe novi identitet. Filip Detelić kao Džimi također izvrsno utjelovljuje zagrebačkog Srbina, koji zbog političkih i društvenih okolnosti naglo odbacuje imidž rockabillyja i prilagođava se novonastalim uvjetima. Otac Jerka Marčića je vrhunski primitivac i siledžija, a Eli Mirele Videk Hranjec je oličenje lijepe gradske cure s partizanskim pedigreom i pogledom koji ne vidi stvarnost. Vilim Matula je likove Čarlijevog Djeda ustaše i Điđija, Sotone na bijelom konju, izgradio s komičnim predznakom, povukavši lik između njihove prošlosti i svijeta koji je nestao s našim vremenom. U ostalim ulogama pojavljuju se Branka Trlin kao Majka, te Marko Makovičić kao Miško i Svećenik. Važan element predstave jest glazba, koju je odabrao i skladao poznati rock glazbenik Jurica Pađen, a atmosferi su pridonijeli scenograf Igor Pauška i kostimografkinja Vedrana Rapić.
