***

Dragi mali ljudi što živite u kokutoru,

večeras mi je brat rekao da Djed Božićnjak ne postoji. Plakala sam. Ja sam dugo mislila da ni vi ne postojite, ali uhvatila sam mamu kako se smije dok vas čita, pa mi je lakše misliti da postojite, nego da je ona luda. Mamu ipak više volim od vas.

Ja mamu volim, iako mi je ona stavila šifru pa ne mogu sama na kokutor.

Mama mi kaže da ne smijem sama na kokutor jer u njemu mogu živjeti virusi. Ja se ne bojim virusa. Ako jedeš jabuke svaki dan, dobri virus pobijedi zločeste i onda oni izađu kad ideš na zahod. Dobri virus se zove Anti. Ja znam jednog Antu, ali on nije dobar. Mama kaže da ih ona zna nekoliko. 'U crno su nas zavili', kaže mama.

Pokloni pod bor se zamataju u šareni papir, a ja najviše volim zlatni.

Moj brat je često zločest. Tako je u školi nacrtao našu obitelj i mama je bila tužna jer je na tom crtežu ona u hlačama i s usisavačem koji je sada pokvaren, a tata stoji ispred taxija i otvara vrata putnicima. Onda je tata rekao mami da bude sretna jer braco crta samo istinu, pa je tako i nju mogao nacrtati, umjesto da usisava, kako piše na fejsbuku, a onda sam ja rekla mami da ću je nacrtati kako je ona lijepa. I nacrtat ću joj novi usisavač.

Ako postojite vi, možda onda postoji i Djed Božićnjak. Molim vas, recite mu neka mami pod bor stavi novi usisavač.

Moja mama želi za Božić kuhati bakalar. Ne znam zašto, jer brat i ja to ne volimo.

Molim vas, molim vas, recite joj da je bakalar pun virusa i da mala djeca to ne smiju jesti. Recite joj da bakalar maloj djeci jako smrdi, a možda i susjedima. Da ga ne voli ni brat, a ni naš tata.

Kao drugo, recite Djedu Božićnjaku da pod bor želim još fil za tortu i kartonsku kutiju u koju stanemo i ja i brat. I da to nisu glupi pokloni. Recite mu i da me brat ne pušta u njegovu sobu.

Možete mu reći i to da moj tata želi preuzeti njegov posao, a onda bi Božićnjak morao voziti taxi. Vidjela sam tatu kako krišom u podrum sprema stvari i šarene papire za poklone. Sto posto u nijednom od njih neće biti fil. I još želim pravog psa.

Kad ja narastem, internet će biti mali.

***

Djed Božićnjak ne postoji. Rekao sam to i sestri, a onda je ona plakala kao luda.

'Zašto si to uradio?', pitala me je mama.

Šutio sam.

Ali ne postoji. I djecu u školi sam neki dan rasplakao.

Vozili smo se to jutro u autu. Taman smo ostavili sestru u vrtiću i krenuli prema mojoj školi, kad je na radiju započeo Jutarnji kalendar. Tu emisiju jako volim. Pričali su o svetom Nikoli.

Učiteljica je još na prvom satu pitala: 'Djeco, znate li koji je danas dan?'

'Sveti Nikola!', galamili smo svi u glas.

'Da', rekla je onda učiteljica. 'Sveti Nikola je rođen u Maloj Aziji, u 3. stoljeću...'

'A umro je danas', odgovorio sam ja.

'Marko, šuti, nisam te prozvala!', rekla je učiteljica.

'Učiteljice, je li stvarno umro sveti Nikola?', pitala je onda Marijeta.

'Je, umro je!', odgovorio sam.

Svi su gledali u mene, širom otvorenih usta. 'Šestog prosinca. Javili su jutros na radiju!', dodao sam.

Poslije se učiteljica žalila mami da su neka djeca plakala jer je Nikola mrtav i više neće raznositi darove.

I seka je večeras drečala zbog Božićnjaka.

Mama me je ponovno pitala: 'Zašto, sine moj?'

'Ne znam', rekao sam. 'Ali to je istina! Ne postoji.'

Onda mi je bilo žao što sam tako grub, pa sam bez prigovaranja pristao na njezine ideje o kićenju bora.

Kao da u ostavi nemamo punu kutiju ukrasa, bojali smo orahe. Tako je mama htjela jer je podsjeća na djetinjstvo. Pristao sam jer volim njezino djetinjstvo. I tatino, ali on ima samo tri priče, od kojih su dvije o tome kako se napio od ostataka pića iz čaša gostiju. Ona treća je o tome kako je jednom mami uzeo plaću iz novčanika, ali samo zato da njegov novčanik ne bude prazan.

Imali smo sreće da tata nije postao kriminalac.

Za orahe smo izabrali zlatnu boju. Prsti su nam bili zlatne boje. I plastični stolnjak. I sestrino lice. Boja joj se razmazala po obrazima jer je još uvijek pomalo cmizdrila zbog Božićnjaka.

Onda smo radili i girlande od kokica. Pucali smo kukuruze i nizali ih u lance, a većinu smo ipak pojeli. Sestrine kokice su imale zlatni sjaj, ali barem više nije plakala.

Otac je pitao majku koji joj je Božić bio najljepši u životu. Mislio sam da će to biti neki iz njezinog djetinjstva, jer mi stalno tražimo, a ona nam onda priča događaje iz prošlog stoljeća, kad je bila dijete. Ali iznenadila me je.

'Onaj kad si kasno u noć s posla doveo Almu i Dinu. Bila sam jako ponosna na tebe.'

Gledala je u tatu i smiješila se.

'Ja se sjećam', rekao sam. 'Ali...'

'E, taj mi je Božić bio najljepši!', rekla mi je. 'Bila je mećava. Otac je Almu i Dinu vozio na kolodvor, ali vlakovi nisu prometovali. Ni autobusi. Još mi je pred očima slika kako je njoj bilo neugodno što će noćiti u kući potpunih stranaca i kako se Dino skrivao iza njezinih nogu. I kako smo se poslije opustili i sprijateljili. Ti i Dino ste se baš lijepo igrali, a Alma je rekla kako spremam odličan bakalar...'

'Ali to nije bilo za Božić', kazao je tata.

'Nije?', upitala je mama iznenađeno.

'Nije!', odgovorili smo joj uglas tata i ja.

'Bili su kod nas u veljači. Bor je odavno bio raskićen i nije bilo nikakvog bakalara', rekao je tata.

'E, pa meni je bilo kao za Božić', odbrusila mu je. 'I sigurna sam da je bilo bakalara.'

Nisam se htio petljati, ali pomalo sam se zabrinuo za njezino pamćenje.

Kad smo s kokicama bili gotovi, sestra je opet počela plakati. Ispod stola je ostao veliki nered, a ona se prisjetila da Djed Božićnjak ne postoji i cmizdrila je kako ćemo za Božić ostati bez usisavača.

'Ma ja ću mrvice skupljati prstima, ako treba, zlatno moje!', tješio ju je tata. 'Nemoj plakati. Možda taj Djed Božićnjak ipak postoji.'

'Ne postoji', odgovorio sam ja.

***

Kao i uvijek, Badnjak nam je protekao stresno. Ali Božić! Božić je bio najljepši na svijetu. Možda još ljepši nego onaj u veljači...

Na Badnjak smo se muž i ja prepirali u ribarnici. Nisam znala zašto, ali baš je zapeo da ne kupimo sušeni bakalar.

'To je precijenjena riba', zvocao je dok sam obilazila oko košare.

Da nije bila tako visoka cijena, ne bih mu popustila.

'Kupit ćemo neku drugu', rekao je.

Okrenula sam se i zagledala u ukočene oči riba položenih na mrvljeni led, sve između otoka školjki i rumenih krakova rakova. Vrtjelo mi se u glavi od toliko boja.

'Koju onda?', pitala sam, već umorna od kupovine.

'Evo, uzmi ovu', pokazao je on na odreske nekog nedefiniranog morskog bića, samo zato što su bili na akciji.

Cijelu večer sam se na njega zbog toga durila, a nisam trebala. Čak sam bila uvjerena da me pomalo počinje mrziti i da svemu mora da je kriva neka žena jer je u zadnje vrijeme često provjeravao poruke, a on je taj koji prigovara da previše visim na mobitelu i društvenim mrežama.

Onda je Marko napravio svu tu strku oko Djeda Božićnjaka, tako da smo malu jedva utješili.

Navečer mi je rekao da će on upakirati poklone, neka se ja odem odmoriti, jer sam cijeli dan na nogama.

'No pa i ti si', rekla sam.

'Ne. Idi leći', insistirao je.

Pomalo mi je to sličilo na iskupljenje zbog ponašanja u tržnom centru, ali mogla sam odmah znati da mi priprema nekakvo iznenađenje.

'U redu! Samo te molim da njezina kolica upakiraš u zlatni papir jer taj najviše voli.'

Naravno da nije izabrao zlatni. Odlučio se za zeleni. Kolica za bebe je upakirao tako da su izgledala kao dinosaur, s glavom, dugačkim repom i krijestama po leđima. Kopačke za sina, opet, kao dvije ogromne pčele. Ne mogu reći da se ujutro djeca tome nisu obradovala, ali malu je od poklona više privukla kutija usisavača. Sljedećih sat vremena nije izlazila iz nje.

Da, usisavač! Njega je upakirao u zlatni papir. Kada ga je kupio i kako ga je u zgradu unio, a da ja to nisam primijetila, ostala mi je misterija.

Molila sam malog da skine kopačke s nogu, jer će se u zgradi dići uzbuna, kad se TO dogodilo.

'Očekuješ nekoga?', pitao je muž nakon što se hodnikom prolomilo zvono.

'Ne! Tko bi za Božić dolazio nenajavljen? Možda susjedima smetaju kopačke?', odgovorila sam i krenula pokunjeno prema vratima. 'Marko, vidiš što se dogodi kad si tvrdog...'

On me voli. Taj čovjek me stvarno voli.

Alma i Dino. Stajali ispred mene. Dino je narastao za cijelu glavu. Doputovali nam u goste, ravno iz Sarajeva.

'Pa zašto mi nisi nešto rekla?, nabrajala sam začuđeno, grleći je. 'Još jučer smo razmjenjivale poruke!'

'Spremali smo ti iznenađenje', dobacio je moj muž.

'Sretan Božić!, rekla je veselo Alma, pružajući mi zdjelu prekrivenu folijom. 'Evo, draga. Da ne kažeš kako sam se onaj put bez veze hvalila.'

Do nosnica mi je dopirao miris bakalara.

***

Pitaš se vjerojatno gdje sam ja u cijeloj toj priči?

U kartonskoj sam kutiji i igram se s djetetom. U istini na jeziku dječaka. Pričam priče iz djetinjstva. Skačem u kopačkama. Orah sam što visi s bora. Usisavam mrve s tepiha. Povedu me u konačište sa zametenog puta. Pod taj krov se vraćam prijateljima. Ribar sam što mrežom kruh iz mora vadi.

U zdjeli sam bakalara.

Stavi ruku na srce.

Čuješ li me?

To ja dišem jaslama.