Mobitel je mirovao na stolu. Svako malo okrenula bi ga ekranom prema gore i vrhovima prstiju koje su grijale touch screen rukavice nježno prešla po njemu. Jelenu je ispunjavalo zadovoljstvom i toplinom što napokon može surfati dok u prosincu sjedi vani na visokim stolicama u središtu adventskog sajma. Ljutnjom ju je ispunjavalo to što, kao i uvijek, Tina kasni i zbog toga namjerno ne želi pogledati WhatsApp iako zna da joj je došla poruka: - Halo, gdje si??? – sve skupa četiri poruke, upitnici su išli jedan za drugim u nizu.

Svoje razrijeđeno kuhano vino u čaši od stiropora popila je već do pola, preostalo im je još samo četrdeset i pet minuta prije nego što će trebati krenuti na polnoćku, do sada je odskrolala sve što je bilo iole zanimljivo pa je oko sebe promatrala alkoholom razgaljene grupice ljudi. Neprestano je osjećala masni miris kobasica koje su se danima krčkale u vrtlozima ulja tek danas se odmarajući na rubovima kotlova. Samo u ovom gradu, stotine tisuća kobasica, milijuni kobasica, tone mljevenog mesa zamotano u tanke opne. Tko sad pojede sve one hrenovke u pecivu iz svih onih pekara? – prošlo joj je kroz glavu.

- Pa di si, kokaaa? – Tina se bacila na nju s leđa, već pomalo pripita, i dobro da je stigla jer Jelena ponekad, kad ne skrola po mobitelu, kad nema frendica, počne razmišljati o čudnim stvarima. Naprimjer o ogromnoj količini kobasica kao o nekada prije živim stvorenjima ili kantama tijesta za fritule koje prljave stoje iza pultova dok se odnaprijed hrskave mekane kuglice sjaje u prozirnim čašama. O količini električne energije koja se isporuči u prosincu, o gotovo orgazmičkim slijevanjima u šoping centre. I nešto je počne mučiti, kao da nešto ne štima. Ali onda ubrzo počne hengati s nekim na fejsu ili na sreću dođe Tina.

- Da di sam, a di si ti?! – nije sakrivala uvrijeđenost – Sjedim tu već pol sata i smrzavam se. Rekle smo u deset! –

Gledala ju je smrknuto a pažnju joj je odvlačila zelenkastim gliterom razvučena savršeno ravna crta iznad Tininih kapaka. Za to joj je trebalo barem deset minuta, pomislila je.

- A soriiiii... daj nemoj se ljutiti, nemreš se ljutiti na Božić... – molećivo je zatreptala Tina.

- Da, da... aj naruči si nešto da ne čekamo još sto godina. – pomirljivo je rekla Jelena. Za manje od minute Tina se probijala nazad do stola s onim svojim neodoljivim smiješkom držeći u svakoj ruci po jednu čašu.

- Sretan ŽićBo, darling! - Ushićeno je vikala ponesena atmosferom koja je sat vremena prije ponoći izgledala kao suvremeni film o Sodomi i Gomori u produkciji Walt Disney studija.

- Kaj ima, daj pričaj? – gurnula je Jelenu laktom umalo joj prolivši vino po krznenim rukavima kaputa.

- A nemam pojma, šta da ti kažem. Možda bude S8, a možda Iphone SE. Kladim se na ovo drugo, triput je jeftiniji, a i minijaturan. Ma mislim, sladak je... ali ono, takve furaju curice u osnovnoj.

Tina je napravila tužno empatično lice, pogodivši točno u nijansu razočaranog emojija.

- A kaj si ti njemu uzela? – Jelena je zauzela pomalo indigniranu pozu kako bi počela nabrajati što će sve njezin dečko dobiti od nje za Božić plus Christmas striptease edition, kad ih je snažna eksplozija iz neposredne blizine trgnula toliko da su refleksno pokrile glave rukama.

- Isuse! Šta je ovo bilo? – užasnuto je kroz šapat izgovorila Jelena ogledavajući se oko sebe. Tina se grleno smijala brzo se oporavivši od detonacije. – Ma daaaj, pa petarde! – uslijedili su tiši i sitniji rafali, dok je Jelena mahala glavom.

- Ili je možda, kak bi moj Davor reko, onaj naš Abu Dabi. – uz grimasu je preokrenula očima.

- Koji Abu Dabi? – zbunjeno je pitala Jelena.

- Pa kaj ga nisi ti vidla? Terorist! Tak ga zovemo, doselili su se u našu zgradu prije možda mjesec dana.

- Oni? Tko? Nisam nikog takvog viđala...

- Znači, frajer, ženska i neka mala curica, možda dvije godine. Ona je slatka, onak čokoladna. – Tina se oduševljeno nasmijala svojoj fori.

- A odakle su? 

- E, nemam pojma, a baš ću im prići pa da ih pitam, nisam luda... Čula sam da su bili u azilu, kao neke izbjeglice, ono Sirija, Afganistan, Libanon, neka od tih shit mjesta. Mislim nemam ja ništa protiv, al fakat su čudni. Prvo, on mi je ful sumnjiv, i mislim da nije opće otac toj maloj, mala ti je onak, baš tamna, a on je neki ko zeleni, kaj ja znam. A ženska, ona ti je ofkors, zamotana, opće ne znaš koliko ima godina, mislim, nije nindža, nego samo glava, a možda je i ful zgodna, ko zna. A možda uopće i nisu obitelj, možda su negdje ukrali to djete.  – Tu je stišala glas, suzivši kapke i smješkajući se kao da prepričava napetu radnju trilera. Otpila je gutljaj vina i nastavila:

- Uglavnom, ekipa ih izbjegava, bio je sastanak stanara da ih se makne iz zgrade, al mi nismo išli, mislim, kaj mene briga, nije naš stan. Samo Davor kaže da ak ih izbacimo bude nas Abu Dabi sve digo u zrak. – zatim je iskapila vino, pogledala na sat i poskočila sa stolice.

- E! Pa daj idemo, znaš kad ćemo sjest u crkvi, za pravoslavni, he he. - Jelena se osmjehnula i primila vrckastu Tinu ispod ruke. Svake godine skupa su išle na polnoćku. Putem su lagano posrtale, ali to nije bilo važno. Ionako su hodale nošene rijekom ljudi koja se kretala u smjeru prema crkvi, vlastita volja, kako to često biva, nije im niti trebala, nosio ih je zagrljaj gomile koji je rušio sve pred sobom. U jednom trenu Tina ju je pogodila laktom u rebra, a Jelena je spazila kako u smjeru suprotnom od gomile, hodaju tri prilike. Jedna sasvim mala koja se gega u ružičastom skafanderu te muškarac i žena koji najčvršće na svijetu gledaju u pod. Praznih očiju, zamrznutih grimasa i stisnuti jedno uz drugo s rukama koje vise uz tijelo. Koliko god je pločnik dopuštao držali su se svoje strane, ali precizni pogledi iz gomile gađali su nepogrešivo u sredinu, u iskorijenjenost, u drugačijost. Jelenu su sve više mučile one prljave kante i mljeveno meso, kiselina joj se penjala uz grlo, do sada se već nanizalo tih sitih i masnih Božića koji donose samo malodušnost siječnja i veljače, a da se sve do sada nije zapitala, što točno slavi. Osjećala je gomilu kako je stišće, nije joj se to nimalo sviđalo, ali kao da je kaos u kojem se nalazi vidjela po prvi put.

U toplini crkve omamio ih je slatkasti miris, ugođaj je bio poseban, svečan, iako je rijetko tko zapravo slušao riječi koje su dopirale iz zvučnika. Jelenu su pekle oči, a njezina tjeskoba rasla je kao beskrajan oblak tamjana iznad glava vjernika. Prošli je tjedan u Cosmu čitala o napadima panike, Adele i Jenniffer Lawrence ih isto imaju, ali baš sad, u ovoj gomili, u crkvi? Pa neće valjda? Odlučila je skoncentrirati se na detalj, što više se usredotočiti, tako je pisalo. Možda propovijed. Slušat će glas iz zvučnika. Nakon tisuću prespavanih misa, nakon deset godina vjeronauka, priču je čula prvi put: 

- Nedugo nakon Njegova rođenja Herod je odlučio pogubiti svu djecu u Betlehemu od dvije godine na niže, stoga su Josip, Marija i Isus morali pobjeći. Bog Otac ni Isus nisu upotrijebili svoje moći  da se brane od progonstva već su izabrali ponizan, izbjeglički put. Josip je poslušao Boga te s Marijom i Isusom na brzinu krenuo još iste noći na put samo s najosnovnijim stvarima. Granica je bila nekoliko sati daleko, a slijedila je pustinja po kojoj su izmoreni i u strahu putovali pet, šest dana.

Granica je bila nekoliko mjeseci daleko, a slijedio je Balkan po kojem su putovali pet, šest godina.

Granica je bila nekoliko godina daleko, ali između je stajalo more, i mnogi od njih nikada nisu stigli.