Branko Roglić, po struci inženjer elektrotehnike, podrijetlom iz Dalmacije, za prijatelje Ćićo, cijeli je život proveo u biznisu, no nije se odrekao strasti. Kaže da ih ima tri – prema ribolovu, balotama i umjetnosti, a do sada je prikupio čak oko 800 umjetnina, slika i skulptura, uglavnom prestižnih hrvatskih modernista, ali i suvremenih umjetnika. U zbirci ima i 150 radova slovenskih majstora, jer se smatra, kako je izjavio, i slovenskim poduzetnikom. Njegova zbirka nije nastala nasljeđivanjem nego se razvijala i rasla 25 godina, a ovo je njezino prvo predstavljanje u javnosti. U vremenu koje ima zazor prema privatnim kolekcionarima velika je hrabrost izaći sa svojom zbirkom u javnost i otkriti umjetničke afinitete, i to ne samo prema slikarstvu nego prema umjetnosti općenito. Igor Zidić, autor postava i jedan od najboljih poznavatelja hrvatske moderne te Roglićev prijatelj, izabrao je iz te impozantne zbirke za izložbu 142 slike i 41 skulpturu, među kojima se ističu radovi Vlahe Bukovca, Emanuela Vidovića, Mate Celestina Medovića, Ivana Meštrovića, Ive Dulčića, Đure Pulitike i Ignjata Joba, ali i Slovenaca Mušića i Stupice, koji su se školovali i živjeli u Hrvatskoj. Po Zidićevu mišljenju, Zbirka Roglić je odlična, bogata, višeslojna zbirka, jedna od najljepših i najvrednijih privatnih zbirki u Hrvatskoj koja je sakupljana bez ideološkog vrednovanja. U njoj posebno mjesto zauzimaju i manji radovi Bukovca poput 'Dame u vrtu', koje je umjetnik potpisivao pseudonimom Paul Andrez dok je živio u Parizu, ali i Bukovčevi crteži ženskog tijela.

'Razlog za nastanak ove zbirke nije bio novac nego ljubav prema umjetnosti koju sam razvio družeći se s rođakom moje majke i pomalo zaboravljenim samozatajnim makarskim slikarom Antunom Gojakom koji me je prvi uputio u tajne slikarstva', kaže Branko Roglić, objašnjavajući početke svog sakupljanja umjetnina.

'Slikar Gojak je završio Akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Marina Tartaglie i imao je velik potencijal, ali je bio lošeg zdravlja te je najviše boravio u Makarskoj. Neko je vrijeme bio profesor u školi u Slavonskom Brodu, a zatim s Motikom i u gimnaziji u Mostaru. Družeći se s njim u njegovom ateljeu u šezdesetima i sedamdesetima, zavolio sam njegove boje, a onda i druge dalmatinske koloriste poput Ive Dulčića, Antuna Maslea, Đure Pulitike, Ante Kaštelančića... Kroz razgovore s njim upoznao sam Velasqueza, Muncha i druge velike majstore svjetskog kalibra. Prvu svoju ozbiljnu sliku kupio sam upravo od Antuna Gojaka. On mi je obećao da će mi za vjenčanje pokloniti jednu sliku, a ja sam izabrao Gojakov 'Snijeg u Lici'. Onda je on rekao 'Vidi ti mulca, izabrao je moju najbolju sliku!' Još mi je rekao da mi ne može pokloniti cijelu tu sliku nego je moram pola platiti. I tako sam 1.200 tadašnjih njemačkih maraka, dakle cijelu jednu plaću, koja je bila skromna, dao za pola slike.'

Koji su Roglićevi favoriti u zbirci?

'Mi Dalmatinci smo temperamentni i volimo boju pa volim koloriste, poput Kaštelančića, Maslea, Dulčića, Pulitike i Gojaka. To su umjetnici s čijim sam bojama proveo djetinjstvo, a praktički i svoj život. Od ostalih hrvatskih velikana volim Stančića, Vidovića i Bukovca; to su slikari kojima sam okružen u svom život. A najdraža slika mi je Motikina 'Gradska kavana'', otkrio je Roglić.

Kao inženjer elektrotehnike, poduzetnik Branko Roglić poslovnu karijeru započeo je u Splitu u Industriji za radio i telekomunikacije gdje je napredovao do funkcije komercijalnog direktora, a paralelno je surađivao s Vartom. Međutim u vrijeme Hrvatskog proljeća bio je degradiran te je prešao u firmu Croatia baterije. U Savezu komunista u bivšoj Jugoslaviji bio je točno mjesec i pol dana, kaže, tako da mu nisu stigli dati ni karanfil niti partijsku knjižicu. I danas mu je uzor Miko Tripalo, ističe, i kao čovjek i kao političar.

'U životu morate imate puno sreće, a novac nije najvažniji, ali bez njega ne možete stvoriti ozbiljnu kolekciju. No najvažnija je ljubav, vi morate osjećati ljubav prema onome što radite kako biste nešto stvorili. Ja sam imao sreću što je Varta dala zastupstvo Croatia baterijama tako da sam sredinom 70-ih preuzeo njihovo predstavništvo za cijelu bivšu Jugoslaviju', kaže Roglić, dodajući da je kasnije preuzeo zastupništvo Varte i za Bugarsku. 'Dakle, bavio sam se biznisom, ali sam uvijek tijekom svojih putovanja kupovao slike. U životu sam imao sreće pa sam tako 1987. s jednim češkim proljećarom koji je pobjegao pred Rusima, otvorio firmu u Švicarskoj od mojih ušteđenih 60 tisuća njemačkih maraka. To je bio prvi Orbico što znači Roglić Branko i kompanija; naime, Robiko mi je ružno zvučalo pa sam ispred montirao slovo O. Posao nam je dosta dobro krenuo, a kako je u međuvremenu Ante Marković postao premijer pojavila se zakonska mogućnost za osnivanje privatne firme u bivšoj Jugoslaviji. Preuzeo sam jednu ljubljansku firmu u stečaju i od nje napravio kompaniju Orbico u Jugoslaviji, koja je bila jedna od prvih pet privatnih firmi u bivšoj zemlji. Počeo sam raditi Vartine baterije, a zatim je moj kolega Čeh došao do firme Ellen Beatrix, njemačkog proizvođača kozmetike te smo i njihov asortiman priključili našoj firmi. Zatim me je ponovno pomazila sreća. Američka multinacionalna kompanija Procter & Gamble kupila je Ellen Beatrix i ja sam ni kriv ni dužan u doticaj s najvećom kemijskom industrijom na svijetu i počeo raditi za njih. U to vrijeme u Jugoslaviji nije bilo ni Pampersa niti Head & Shouldersa, dakle nikakvih modernih kozmetičkih proizvoda i deterdženata, i rast je na tom području bio jako velik, a ja sam izgledao kao čudotvorac. Međutim, to je bilo zato što je tržište bilo prazno. Kompanija je sve više rasla i danas poslujemo u 19 zemalja, a promet u prošloj godini je bio milijardu i 800 milijuna eura', kaže Roglić.

Međutim, Roglić nije samo kolekcionar nego je i dugogodišnji mecena mladih talentiranih umjetnika, a također potpomaže mnoge kulturne institucije, od zagrebačkog i varaždinskog HNK-a preko Ansambla Lado do likovnih ustanova i Festivala glumca u Zagvozdu. Roglić je potpomogao i tiskanje raskošnog kataloga od 250 stranica za izložbu Zbirka Roglić, rekla je Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona, zaključivši da izložbe vjerojatno ne bi ni bilo bez njegove potpore.

Naime, Ministarstvo kulture i Grad Zagreb financiraju izložbe minimalnim sredstvima, primjerice, Ministarstvo je za Roglićevu izložbu dotiralo deset tisuća kuna, što je apsolutno nedostatno za organizaciju i provedbu izložbe. 'Prvi umjetnik kojeg sam počeo potpomagati bio je tada mladi splitski kipar Kuzma Kovačić. On je po mojoj procjeni bio vrijedan moje pažnje. Kad smo počeli stvarati hrvatsku državu, onda je Kovačić nizom značajnih djela koje je on stvarao s oduševljenjem, naročito u godinama između 1990. i 1998., dao velik doprinos našem kulturnom, političkom i sportskom identitetu. Tako su nastala djela 'Vrata hvarske katedrale', hrvatski kovani novac, 'Hektorović' i 'Lucić' u Hvaru, 'Papa' u Selcima, 'Tuđman' u Škabrnji, 'Posljednja večera' u Rami i druga. I dan danas, pored zbirke, pomažem mladim slikarima. Trenutačno imam četvero umjetnika, a umjetnici Gorani Težak dao sam atelje. Veseli me gledati kako mladi ljudi rastu i kako će jednom u budućnosti ojačati i popraviti hrvatsku likovnu umjetnost', istaknuo je Roglić.

Roglić svoju zbirku stalno obnavlja pa je tako uoči otvorenja ove izložbe kupio skulpturu Šime Perića, 96-godišnjeg kipara. Periću je to prvi rad koji je prodao u svom životu. A u jesen prošle godine kupio je djelo Ignjata Joba, koje ga 'posebno veseli i uzbuđuje', mnogo više nego neke druge, podjednako dobre, ali racionalnije akvizicije 's manje životnog soka, ali više hladnog razbora i majstorske umješnosti'. Također, Roglić je vratio mnoga umjetnička djela u Hrvatsku, primjerice, iz Srbije je vratio neke radove Ede Murtića, Emanuela Vidovića, Vlahe Bukovce, Ljube Ivančića, Miljenka Stančića, Ordana Petlevskog i drugih. 'Kad bi se pojavila neka slika hrvatskog umjetnika na srpskom tržištu umjetnina, zastupnik firme u Srbiji, koji je također kolekcionar, odmah bi me obavijestio o tome i zatim bih kupio tu umjetninu', objašnjava Roglić.

Roglić je slike uvijek kupovao intuitivno, prema svom senzibilitetu, ravnajući se prema posebnom osjećaju koji bi ga obuzimao u trenutku kada bi ugledao neko umjetničko djelo. 'To je vrlo intimni osjećaj: kad se sav naježim, kad mi se dlaka na tijelu nakostriješi, kao da mi se tijelo napuše, onda znam da trebam kupiti to umjetničko djelo. Taj osjećaj me nikad nije prevario. Imam još jednu provjeru. Sliku vizualno, u mislima, prenesem u svoju zbirku među moje druge slike. Ako je ta nova slika loša, onda je ostale umjetnine izbace i ja odustajem od kupnje. Zato mi je posebno drago što mi je Igor Zidić odao priznanje rekavši mi Ćićo, na tvojoj zbirci se vidi da si slike sam birao i da tu nema poklonjenih radova jer cijela zbirka ima zajedničku crtu. Na to sam jako ponosan', kazao je Roglić.