Premda je tema crne komedije 'Pukovnik Ptica' popularnog i nagrađivanog bugarskog autora Hriste Bojčeva zanimljiva jer progovara o balkanskim snovima o Europi i europskim mitovima o Balkanu, koji su bili u žiži zanimanja sredinom devedesetih u bivšim socijalističkim zemljama, valja reći da danas, kad su Europu upravo napustili Britanci i u mnogim zemljama sve više raste euroskepticizam, zapravo nedovoljno korespondira s aktualnim trenutkom.

Međutim, kad se odgrne taj prvi politički sloj i zaviri u svijet ustanove za mentalno oboljele, smještene negdje u srcu Balkana, gdje su zatvoreni psihički bolesnici, luđaci, marginalci, antiheroji, ljudi s dna društva, Balkanci, koji se nigdje ne uklapaju, tada u tom kontekstu Balkan nije samo zabit na rubu svjetskog interesa, a Europa nije samo sinonim za utopiju u kojoj sve savršeno funkcionira. Tada u toj priči prepoznajemo univerzalno ljudsko traganje za slobodom i smislom u životu, te nastojanje da se odgovori na pitanje tko je zapravo lud, a tko normalan, jesu li ludi oni koji su zatvoreni u ustanovu za mentalno oboljele čija se prava ne spominju u Povelji o ljudskim pravima, ili je lud liječnik koji se fiksa morfijem? Ima li spasa za tu balkansku (svjetsku?) 'ludnicu' i njezine marginalizirane stanovnike? I kome zapravo dopuštamo da nas vodi? Je li pravi vođa tobože zdrav Doktor ili šizofreni Pukovnik?

Bojčev je tekst napisao sredinom devedesetih, s pogledom usmjerenim na ratna zbivanja u bivšoj zemlji. Priča je bizarna: sedmero stanovnika ustanove za mentalno oboljele životare, broje dane i čekaju pomoć izvana. Spletom okolnosti pronalaze sanduk s vojničkim uniformama, izbačen iz aviona UN-a, koji je trebao doći u ruke europskih snaga u Bosni. Oduševljenju nema kraja i luđaci odluče ustrojiti vojnu jedinicu i samovoljno se priključiti EU i NATO savezu, dakle, uključiti se u europske integracije i pod svaku cijenu stići do Europe, koja za njih predstavlja mitsko mjesto zadovoljstva, uspjeha i sreće, te ponajviše pravde, ljudskih prava i demokracije. Oni svoju umobolnicu proglašavaju 'posebnim europskim teritorijem', a svoju 'vojnu jedinicu dijelom UN–a'. Predvodi ih Pukovnik Fetisov, koji problem pokušava riješiti sveopćom militarizacijom i militantnim strukturiranjem identiteta luđaka. U tom trenutku, kad oni svoje živote podrede tzv. višem cilju, ti psihički bolesnici, uključujući i tzv. zdravog doktora, počinju funkcionirati kao 'normalni' ljudi. Oni na kraju nekim čudom stižu do Europskog parlamenta u Strassbourgu (kičasto dizajnirana projekcija/razglednica iz Strassbourga s ogromnim crvenim srcem), a onda, iznemogli i izgladnjeli od duga čekanja da im administracija otvori vrata, pred njim prose. Čuje se 'Oda radosti' kao simbol uljuđene Europe, ali i zvukovi ritmičnog, balkanskog melosa. Nepomirljive razlike?

Višestruko nagrađivana crna komedija 'Pukovnik Ptica' Hriste Bojčeva postavljena je širom svijeta, od SAD-a i Kanade do Velike Britanije, Španjolske i Turske, a postavljena je i u splitskom HNK-u u režiji Nenni Delmestre. Smatra se jednim od najigranijih i najnagrađivanijih tekstova proizašlih proteklog desetljeća iz istočne Europe. Dobila je mnoge nagrade, a najčešće se ističe na Međunarodnom natjecanju dramskih pisaca British Councila 1997., gdje je Bojčev pobijedio u konkurenciji od 400 drama iz svih krajeva svijeta. Za Bojčeva se veže i nekoliko kurioziteta. Prvo je desetak godina radio kao inženjer strojarstva u industriji, a zatim je u srednjim tridesetima upisao dramsku akademiju i postao širom svijeta cijenjeni autor. Široj bugarskoj javnosti postao je poznat 1996., kad se kandidirao kao nezavisni kandidat na izborima za predsjednika Bugarske. Kao i naš Dario Juričan na ovogodišnjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, Bojčev je iskoristio promidžbene termine kako bi pred publikom od osam milijuna glasača realizirao politički teatar u kojem je ismijavao aktualne političke događaje u Bugarskoj. Bojčev je ušao u drugi krug i osvojio oko dva posto glasova, dobivši 200 tisuća glasova.

U uvijek spremnom i razigranom Kerempuhovom ansamblu posebno se istaknuo novi član Dražen Čuček, koji je nakon 23 godine Komediju zamijenio kazalištem u Ilici. Čuček je odlično utjelovio Pukovnika Fetisova: on je u prvom dijelu predstave ukočen, nijem, gleda nepomično u jednu točku i ne komunicira s okolinom, a zatim se iznenada budi iz katatonične obamrlosti i kao fašistoidni vođa Pukovnik uvodi red i disciplinu te svoju četu vodi strojevim korakom sve do demokracije u Strassbourgu.

Vilim Matula je briljantno odigrao impotentnog Roma Dauda, koji je načinom govora, pokretima i izgledom iskazao komičnu stranu na sve spremnog luđaka. Nikša Butijer, kao nesuđeni glumac Hačo čita s usana spikera, tobože prezentirajući najnovije vijesti iz Dnevnika, emitirane na televizoru bez zvuka. Vedran Mlikota kao Matej živi u uvjerenju da je malen kao mrav, Marko Mrakovčić kao Kiro ne može kontrolirati svoje lopovske sklonosti, a Branka Trlin kao bivša prostitutka Pepa živi u uvjerenju da je Majka Tereza. Borko Perić kao Doktor ovisan o morfiju uživa u opijatima i zapravo ne pridonosi izlječenju svojih pacijenata. U predstavi igra/svira i dramski pisac, skladatelj i muzičar Mate Matišić, koji je kao Jordan zakamufliran do neprepoznatljivosti i čije ritmično bubnjanje i sviranje uveliko pridonosi atmosferi predstave.

Valja reći da su spomenuta pitanja o ljudskoj egzistenciji, disfunkcionalnostima društva, političkog i vojnog vodstva, te neprihvaćanju različitih, a pogotovo mentalno oboljelih, kao i skrbničkog odnosa Europe prema Balkanu i idealističkog viđenja Europe nedovoljno istaknuta i nejasno profilirana tako da se u toj farsičnoj igri na trenutke gubi ideja, pada ritam, a humor i gorki apsurd te izvrnute priče ne dolaze dovoljno do izražaja.

Predstava 'Pukovnik Ptica' Vinka Brešana i dramaturginje Željke Udovičić Pleština, uz ilustrativne kostime Marite Ćopo, jednostavnu scenografiju Dragutina Broza (bijele trakaste zavjese koje zaokružuju sobu s nekoliko kreveta i pokvarenim televizorom) donijela je ironičnu, jednoipolsatnu ali ne previše uzbudljivu metaforu Balkana kao ludnice, u kojoj se najviše ističu glumačke interpretacije i glazbeni doprinos Mate Matišića.