Svaka praizvedba novog dramskog teksta očekuje se u kazališnoj zajednici s velikim očekivanjem, a kad se radi o novom tekstu Dine Pešuta, autora '(Pret)posljednje pande ili statike' praizvedene u ZKM-u, a potom postavljene i u bečki Burgtheater, te dobitnika čak pet nagrada Marin Držić i uglednog regionalnog priznanja Hartefakt fonda za tekst 'Posljednji afterparty', onda su očekivanja još veća. To se potvrdilo i u slučaju njegovog najnovijeg odličnog, žestokog teksta 'H.E.J.T.E.R.I, koji je u režiji mlade i talentirane Judite Gamulin praizveden u subotu navečer u ZKM-u u koprodukciji s nezavisnom skupinom Ruper. Predstava je izazvala oprečne reakcije, od oduševljenja do užasnutosti što je zapravo dobro jer je potvrdilo ulogu kazališta kao mjesta propitivanja i istraživanja.

Tekst 'H.E.J.T.E.R.I' predstavlja svojevrsni nastavak 'L.U.Z.E.R.A', Pešutove studentske drame, koju je napisao na trećoj godini Akademije dramskih umjetnosti. Obje govore o migracijama s razlikom što prva, starija, govori o odlascima, dok ova potonja progovara o povratcima, pripadnostima, prijateljstvu i pokušajima pronalaženja svog kubičnog metra i svojih novih 'obitelji' u uvjetima današnje netolerantne Hrvatske. Naime, Pešut je dosad bio poznat kao pisac analize osjećaja i prepoznavanja duha vremena, a poslije 'H.E.J.T.E.R.A' pamtit ćemo ga kao autora koji piše o novim urbanim obiteljima, svojevrsnim LGBT komunama, koje nemaju zajedničke gene, ali se okupljaju oko zajedničkih uvjerenja, interesa i spolnih orijentacija, i usprkos svemu gledaju s optimizmom na budućnost. U svakom slučaju, 'H.E.J.T.E.R.I' donose veliki pomak i u dramskom i tematskom smislu.

Pešutov tekst je opak, provokativan i inovativan, a istovremeno introspektivan i autoreferencijalan, zgusnut i nabijen, prepun psovki, ciničnih komentara i direktnih aluzija na hrvatsku političku i kulturnu stvarnost, također i didaskalija, kojim autor oslikava senzibilitet, slobodoumnost, anksioznost i egzistencijalističku krizu tranzicijske generacije milenijalaca, rođenih, kako se tvrdi u literaturi, između ranih 80-ih i srednjih 90-ih godina. ('Drugima se ostvaruju moji snovi'). Istodobno oslikava i njihovu respektabilnu emocionalnu otvorenost, javni govor o homoseksualizmu, zrelost, obrazovanost, zapitanost, shvaćanje da ljubav donosi i hejt ('Da bi volio moraš malo i hejtati).

Taj tekst je poslužio redateljici Juditi Gamulin da na jednostavno i neutralno oblikovanoj sceni koja sugerira suvremeni stan (scenograf Vanja Magić) oživi gorki ali surovo iskreni svijet četvero prijatelja, 28-godišnjih milenijalaca, koji su rođeni u vrijeme bivšeg sistema, ili neposredno nakon sloma socijalizma, odrastali u doba promjena i neizvjesnosti u devedesetima, a stasali u svijetu otvorenih granica i novih tehnologija. To je svijet mladih urbanih provincijalaca u velikom gradu (naglašeno kostimima Marte Žagure i Judite Gamulin), koji sjajno odražava duh i razapetost te generacije u digitalnom vremenu u kojem više ne postoje uporišta. Svijet odlazaka i povrataka, droge i aftera, border linea i psihijatara, Xanaxa i alkohola, 'žensko-pederske alijanse' i 'pedera katolika', 'serije Seks i grad i Glamour caffea', 'kontrarevolucionarne apstinencije' i gay zaruka, Žižeka i Bandića, fašista i Isusa, demokracije i korupcije, grub i iščašeni svijet u kojem padaju moćnici iz kulture, a ljudi se zapošljavaju samo zato što su im očevi igrali tenis s Tuđmanom. Istodobno, to je i svijet veličanja prijateljstva i traganja za smislom u života i čvrstim uporištem, koje se pronalazi u novim urbanim komunama koje sve više zamjenjuju biološke obitelji i koje na kraju s optimizmom i neskrivenom melodramatičnošću prihvaćaju Božić kao simbol pomirenja i sa sobom i s društvom.

Pešut ima veliki talent za profiliranje likova. On svoje milenijalce Rozu, Paška, Maka i Sanjina, te Koranu, ženu srednjih godina, koja reprezentira korumpirane moćnike srednje generacije, ogoljuje do kraja, ali ih ipak oslikava s pažnjom i ljubavlju, donoseći lepezu sudbina, karaktera i reakcija, koji pak tvore mračnu sliku društva ('Mi ne znamo za bolje i zato imamo osjećaj da stojimo na kraju povijesti'.) Naime, svi likovi, premda imaju relativno uspješne karijere, prilično su frustrirani, ne snalaze se u svijetu, misle da im svijet nešto duguje, ne mogu odrasti i traže izlaz u cinizmu, hejtanju, odlascima… Međutim, taj cinizam, koji na početku proizlazi iz njihovog straha, intelektualnog i osobnog razočaranja i nesigurnosti, te vodi prema odustajanju, na kraju se pretvara u pozitivnu vibraciju, u vibrantne intelektualne verbalne bravure.

Uigrani i uvjerljivi ansambl ZKM-a na čelu s Hrvojkom Begović, Katarinom Bistrović Darvaš i Dadom Ćosićem i u ovoj je predstavi izgorio do kraja, utjelovivši svoje likove s velikom predanošću i strašću. Predstavu nosi Hrvojka Begović koja Rozu, uspješnu dizajnericu koja se vraća iz Berlina nakon što se njezin dečko, renomirani umjetnik, bacio kroz prozor, interpretira čak možda previše intenzivno i agresivno, no usprkos tom prejakom intenzitetu uspješno dočarava njen lik. Dado Ćosić s pravom je mjerom i pravilnim emocionalnim registrom utjelovio lik Paška, senzibilnog člana njihove gay zajednice, pokazavši široki luk vrlo uvjerljivih emocija. Glumački podmladak ZKM-a Luka Bulović kao Sanjin i Ugo Korani kao Mak svojski su se potrudili da se što bolje uklope u zekaemovski ansambl. Tu je i pas koji je u predstavu unio toplinu i privrženost.

Premda je uloga sredovječne Korane, koja simbolizira korupciju, političku i financijsku prostituiranost i klijentelizam kulturne zajednice Zagreba, zapravo mala, velika glumica Katarina Bistrović Darvaš toliko ju je precizno i dirljivo utjelovila da je od nje učinila značajnu, pamtljivu živu sliku današnje kulturne elite. Njezin ulazak na scenu u elegantnoj smeđoj bundi prilično je neočekivan i naglasak pomiče s osobnih sudbina protagonista na društvenu i političku situaciju. Naime, Korana kao zaposlenica (ravnateljica?) muzeja rezignirano konstatira da su je 'Fašisti otjerali!', zaboravljajući pritom da je i sama dobila posao zato što joj je otac igrao tenis s Tuđmanom i da je i sama zapošljavala i otpuštala zaposlenike po političkom diktatu. No milenijalci imaju i na to spreman odgovor. Roza odmah replicira 'Uvijek su bili fašisti!', dakle, nema iluzija niti obmana niti laži. Brutalno? Netočno? Ili samo kritika društva? Istodobno, lik Korane simbolizira bezdan VIP zapošljavanja u današnjoj Hrvatskoj, odvratan ples s političkim moćnicima, ali i krizu srednjih godina, kad odjednom progledaš i vidiš 'da je sve prošlo' i da 'ništa nemaš', te da si 'žrtva sistema'. 'Korana je pala, kao što padaju svi moćnici iz kulture'.

Dakle, predstava 'H.E.J.T.E.R.I' Dine Pešuta je dinamična, gorka i strastvena priča, koja donosi svojevrsni obračun sa srednjom generacijom i njihovim individualizmom i stereotipnim slikama društva, te emocionalno kontroliranim ponašanjem. Predstava se također obračunava i s kulturnom elitom, koja je odavno pristala na političke kompromise i prihvatila klijentelizam kao mjerilo poslovnog ponašanja. Istodobno donosi i kritiku društva iz vizure milenijalaca što može biti vrlo poučno. No za razliku od očekivano pesimistične slike svijeta 'H.E.J.T.E.R.I' donose nadu, vjeru u obrazovanje, otvoren govor o emocijama i saznanje da ljubav i prijateljstvo sadrže i hejt.