U vrijeme izborne predsjedničke kampanje, u kojoj je besmisao riječi nekih kandidata doveden do teško dostižnog apsurda tako da su rečenice izgubile značenje, u Teatru &TD premijerno je izveden slavni Ionescov komad 'Ćelava pjevačica', poznat i kao jedan od začetnika teatra apsurda.

Premda se u predstavi niti u jednom trenutku nitko ne referira na aktualno stanje u Hrvatskoj, niti na govore kandidata, usporedba između te dvije vrste besmisla i apsurda – onog u Ionescovom komadu i onog našeg aktualnog, hrvatskog, izazvanog kampanjom, više je nego očita. Naime, predstava istražuje smisao i vjerodostojnost govora i (ne)mogućnosti dvosmjerne ili višesmjerne komunikacije, a preko toga i smisao međuljudskih odnosa i njihova značenja, te pitanje otuđenosti i izgubljenosti u današnjem vremenu.

Kao što je poznato, Eugene Ionesco je 'Ćelavu pjevačicu' napisao gotovo slučajno, nakon što počeo učiti engleski jezik Assimil metodom – metodom kopiranja cijelih rečenica. Tada je gotovo iz šale odlučio složiti komad spajanjem rečenica iz udžbenika engleskog jezika. Iz te šale nastao je jedan od najpoznatijih antikomada, koji je praizveden 1950. godine. Premijera je doživjela totalni fijasko jer je Ionesco tim tekstom raskinuo s konvencijama tradicionalne drame, no nakon desetak godina antidrama postaje priznata i izvodi se u cijelom svijetu.

Sadržaj je jednostavan i evidentno je inspiriran lekcijama engleskog jezika: Jednoj tipičnoj engleskoj obitelji Smith dolazi u posjet druga tipična engleska obitelj Martin, no nema uobičajenog dramskog zapleta, nego se radnja temelji na poigravanju s riječima odnosno na besmislenom razgovoru. Međutim, jezik je sveden na niz konvencionalnih fraza i besmislenih klišeja čime prestaje biti sredstvo komunikacije, nego polazište za istraživanje gubitka ljudskosti te masovnog otuđenja.

Mladi i talentirani redatelj Hrvoje Korbar uspio je u suradnji s dramaturginjom Nikolinom Rafaj i koreografkinjom Mateom Bilosnić učiniti gotovo nemoguće: on je taj statični Ionescov komad, u kojem se autor poigrava s riječima, značenjima i komunikacijom, a zapravo se ne događa ništa, ili barem ništa bitno, uspio oživjeti, pokrenuti, razigrati na ironičan način, dinamizirati i učiniti zanimljivim, te čak i aktualizirati.

U tome je važnu ulogu odigrala koreografkinja Matea Bilosnić, koja je fantastično razradila pokrete glumaca, tako da predstava zapravo funkcionira kao svojevrsni teatar pokreta. Naravno, i mladi nadareni glumci Roko Sikavica, Iva Kraljević, Bernard Tomić, Irena Tereza Prpić, Dajana Čuljak i Boris Barukčić, koji su svojom uvjerljivom igrom približili Ionesca današnjim generacijama.

Njihovi likovi – tragikomični antijunaci – potpuno su depersonalizirani i koreografirano hodaju scenom gore-dolje, sjede za stolom, ponavljaju riječi i rečenice bez značenje, iznose nepovezane misli, razbijaju sintaksu rečenice, rade nekontrolirane pokrete, trzaju glavama, tresu nogama, ispuštaju smiješne zvukove i skakuću, te tako stvaraju na sceni živo, kolektivno tijelo u stalnom pokretu. Kako predstava odmiče, to kolektivno tijelo sve se više zahuktava, tempo je brži i dinamičniji, ludilo i apsurd jači, jezik kao sredstvo suvisle komunikacije potpuno se destruira, normalna konverzacija nestaje, značenja se poništavaju i glumci besmisleno izvikuju slova bez smisla, a na kraju sve eksplodira pitanjem 'A što je sa ćelavom pjevačicom?'

Gledajući na sceni tako oživljen i suvremeno izgrađen apsurdni Ionescov svijet, u kojem se sve ponavlja i vrti u krugu, zapravo vidimo našu svakodnevnicu: život u konformizmu, zarobljenost u frazama i naučenim istinama, komunikaciju bez iskrenosti, rečenicu bez misli, dakle, svijet automatizma, dosjetki, laži. Jesmo li postali robovi životnih navika i konvencija, jesmo li doista dopustili da sistem, čak kad nije otvoreno represivan, utječe na našu individualnost i slobodu mišljenja i djelovanja, i konačno jesmo li doista izgubili ljudskost?

Spomenimo da je redatelj Hrvoje Korbar prošle godine debitirao na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji triptiha 'Odbrojavanje - na piru s Držćem i Nalješkovićem' te u Kazalištu Kerempuh režijom 'Ellinga' Simona Benta. Predstavi su pridonijele kostimografkinja Tea Bašić Erceg (tamni, crni, dobro skrojeni sakoi i kaputi iz kojih vise prazne etikete - jedino je vatrogasni kapetan u rockerskoj kožnoj jakni), scenografkinja Irena Kraljić, dizajnerica svjetla Vesna Kolarec, te Ivana Starčević i Marko Levanić, koji su potpisali glazbu.