Knjiga 'Crveno svjetlo' je iznimno opsežna studija u kojoj se na gotovo 400 stranica po prvi put na jednom mjestu navode, a u nekim slučajevima i otkrivaju, zaboravljena ključna imena fotografa Narodnooslobodilačke borbe (NOB) te prati ratni i životni put niza partizanskih fotografa među kojima su Žorž Skrigin, Hugo Fischer Ribarić, Franjo Mosinger, Elvira Kohn, Đurđa Koren, Živko Gattin, Mladen Iveković, Nikola Bibić, Drago Mažar, Slavka Abramović, Marija Bavec i drugi.

Kako povjesničar Hrvoje Klasić u predgovoru ističe, u prvom planu knjige je fotografija kao dokument vremena i povijesni izvor, ali i kao sredstvo i cilj umjetničkog izraza. U drugom planu knjige je Drugi svjetski rat na području Jugoslavije ili točnije - partizanska narodnooslobodilačka borba s jedne i okupacija i kolaboracija s druge strane. Iako knjiga otkriva i zanimljive detalje iz političke i vojne povijesti, osnovna motivacija je puno prizemnija - autor uz pomoć snimljenih fotografija nastoji dočarati atmosferu, pokazati stradanje i požrtvovnost, teror i solidarnost, pragmatizam i idealizam, hrabrost i izdaju.

'Pisati afirmativno o NOB-u, partizanskom pokretu, antifašizmu, vrijednostima za koje su se tisuće djevojaka i mladića borile i ginule, danas ima puno veću važnost od sadržaja koji se u knjizi nalazi jer u suvremenom hrvatskom društvu to više nije samo istraživački i publicistički čin: to je velikim djelom i čin aktivizma, građanske odgovornosti a, nažalost, i građanske hrabrosti', ističe Hrvoje Klasić.

S druge strane, autor knjige Davor Konjikušić za Hinu se osvrnuo na Klasićevu ocjenu značaja objavljivanja njegove studije o partizanskoj fotografiji u sadašnjoj situaciji u hrvatskom društvu.

'Smatram da to nije stvar isključivo osobne hrabrosti koliko atmosfere u društvu gdje se sustavno godinama radi na brisanju jednog dijela prošlosti. Klasiću hvala na takvoj ocjeni, jer dolazi od nekoga tko se i sam svakodnevno izlaže i upušta u polemike. Ali slažem se s njegovom ocjenom. Svaki umjetnički i publicistički čin ujedno je i politički. I dodao bi da mu hvala i na tome da smatra da jedan svjetonazor branim, ali mu ne podilazim', kazao je Konjikušić.

Dodao je da je ta tema ujedno i presjek društvenog pokreta 1941.-1945. gdje se uz, 'razvijanje slika na papiru, razvijalo i društvo socijalne jednakosti'.

'Partizanska fotografija do danas nije istražena i kontekstualizirana. Stoga ovu knjigu vidim kao pokušaj i napor u tom smjeru. Za istraživača ne postoji uzbudljivija stvar nego da pokuša otkriti koja je uloga fotografije u vremenu najvećeg svjetskog sukoba, u vremenu revolucije i emancipacije. Postojala su istraživanja na ovu temu, ali isključivo u nacionalnim kontekstima', ističe Konjikušić.

On je na toj knjizi, u kojoj je objavljeno više od 500 ilustracija i fotografija, sustavno radio tri godine obilazeći različite institucije, muzeje, arhive, privatne zbirke i istražujući obilnu bibliografiju u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji.

Ističe i kako njegova studija nema striktno ciljanu publiku.

'Knjiga je namijenjena najširoj publici. Mislim da nije napisana hermetično i svaki njen segment može budućim istraživačima poslužiti da u svojim radovima odu u različitim i jako uzbudljivim smjerovima. Na primjer neke priče poput one o holywoodskom producentu i scenaristu Walteru Bernsteinu mogle bi biti predlošci za film. Meni osobno ovo je tek prvi korak u budućim istraživanjima. Uskoro se očekuje i njemačko izdanje knjige'' zaključio je Konjikušić.