Do 15. godine odrastala sam u kulturi osjećaja izmiješanih između sevdaha i narodnjaka, ćevapa s kajmakom, buredžike i siredžike, rog paprike, pinđura, razdelija, amajlija i sihira, ali kao što to obično biva, prave vrijednosti te kulture naučila sam cijeniti tek puno kasnije - kad sam ostala bez nje. Nije mi žao, jer kao dijete ne bih mogla shvatiti dubinu tuge u sevdahu i pitkoću ljubavi u narodnjacima, a odrastanje u multikulturalnoj sredini poput bosanske (tu multikulturalnost sam, također, apsolvirala naknadno) i možda zrno znatiželje na koju nisam nailazila kod svojih vršnjaka dali su mi više znanja iz opće kulture nego što bih ga stekla isključivo školovanjem. Na svemu sam danas prezahvalna, kao i na tome da pripadam generaciji koja se klanjala kultu ličnosti lopte na parkiralištu ispred zgrade, gume za preskakanje, žmirke, ledenog čiče, crne marice, a kako su godine prolazile, i prehladama bubrega od hladnog haustorskog betona. Zato sad biram pet pjesama za koje, bez imalo ustručavanja, mogu reći da su utjecale na moju emotivnost i ranjivost, od ranog djetinjstva, do čeličane u kasnijim, ne baš najsretnijim, godinama.

J.B. Pergolesi - Gdje je onaj cvijetak žuti

Dok su se moji vršnjaci (vrijeme radnje: peti razred osnovne škole) klanjali nekim drugim kumirima (u spomenarima su se, u rubrikama najbolji pjevač/pjevačica/grupa upisivali Gansensroses, Keli Minoki, Zelena jabuka...), ja sam na satu glazbenog plakala na Pergolesijev Cvijetak žuti. U to vrijeme znala sam nabrojati sve velike operne kuće, razlikovati violinski od bas ključa, dur od mola, pjevati u kanonu za peticu - moralo se, tata mi je bio muzičar (kontrabas, električni bas i kasnije tuba), ništa ispod petice nije dolazilo u obzir, a i njemu je obraz cvao kad bih dobila dobru ocjenu. Sve ovo gore nabrojano, kao i sve ostalo naštrebano tokom školovanja, ne bih danas znala ponoviti, osim Cvijetka žutog zbog kojeg sam na prvo slušanje, dok nam ga je nastavnica Nada Brđanin interpretirala na razrednom klaviru, toliko glasno plakala da je Nada skinula svoj pastirski kožuh s pleća (jer nomen EST omen) i zagrlila me njime pred cijelim razredom, nakon čega sam proglašena dupeuvlakačicom s dvostrukim persona non grata predznakom, što je produbilo moju turobnost u probijanju na životnoj sceni u naredne dvije godine, ali to je materijal za neku drugu priču. Cvijetak žuti danas pjevam kao uspavanku svojim macama, čini se da se njima sviđa, a ja i dalje pustim suzu na kraju pjesme u kojoj cvijet vene dok ne uvene i ta prolaznost - ljepote, nježnosti, krkhkosti, djetinjstva, prijateljstava, ljubavi, života općenito - nešto je najtužnije na svijetu što postoji.

Tears for fears - Sowing the seeds of love

Iz nekog razloga, mislila sam dugo da mi ova pjesma donosi sreću pa sam tekst, koji je bio objavljen u Bravu (strogo zabranjen časopis u kući Deduš, kupovala sam ga poskrivećki pa ispod majice švercala do svoje sobe, gdje sam onda isto tako poskrivećki izrezivala sličice svojih ljubimaca pa ih lijepila na vrata s unutrašnje strane, jer tako ih nitko od ukućana neće vidjeti) iskidala i presavinutog ga nosila u unutrašnjem džepu Levisove jakne, tako da je ta pjesma svugdje sa mnom išla, vidjela svijeta i donijela mi puno sreće, kao na primjer onda kad sam jednog od svoje četiri simpatije srela u liftu i umrla od ljubavi jer me pitao: a na koji kat ti trebaš, da stisnem dugme?

The Charlatans - The only one I know

Godine pred rat u Bosni, kad se već dobro razmahao u Hrvatskoj, nismo imali puno izbora načina kako bismo proveli ljeto pa smo moja najbolja prijateljica Milica, njena sestra, brat i ja proveli deset dana u njihovoj viksi na Palama. Viksa je bila u izgradnji i nismo imali tekuće vode pa nam je susjeda Bosiljka (ili Koviljka?) nosila vodu u kanistrima iz svoje kuće. Hranila nas je susjeda i mlijekom, sirom, bila dobra žena prije rata, a mi smo vodu upotrebljavali štedljivo, nas četvero, to je osam pazuha, osam nogu i osam ruku, osam čeljusti i četiri lica, deset litara bi nam dostajalo za pet dana - s kuhanjem. To je bio kraj osamdesetih, početak devedesetih, kad su se pojavili House of Love, The Stone Roses, ili smo mi tek tad otkrivali tu muziku, ne znam, ali Charlatansi su se svaki dan, uz Breceljevog Ljubu trovača i Nedu Parnog valjka, vrtjeli na Dvjestodva (u emisiji Saše Savića kojeg se još i danas rado sjećaju mnogi radio DJ-evi) i tako mi je ova pjesma ostala mali memento na tih deset nezaboravnih dana u predgrađu Romanije gdje smo stjecali svoja prva alkoholna iskustva i sunčali se do iznemoglosti, sve dok mi na ruci nije ostao mali bijeli ožiljak koji sam s ponosom pokazivala svima na povratku u Sarajevo i govorila: vid me što sam pocrnila. A onda sam se, nakon deset dana, prvi put okupala. Bijeli trag je nestao, a na rubu kade, kad je voda otekla, ostao je debeli, sivi sloj uspomena na najbezbrižnije i najprljavije ljeto u planini.

Morrissey - Bona Drag (sve pjesme, ali za ovu priliku Last Of The Famous International Playboys)

Cica je rekla sestri: Znaš ti onu stvar, nešto plejboj, kad on ono mrda dupetom i pjeva plejboj plejboj, a ja sam odmah morala saznati tko je to i tako se rodila ljubav prema Morrisseyu. Zapravo, rewind u 1990., Stara godina, M. i ja smo skoknule mamama po maslac za kolač pa završile šest kilometara dalje u starom gradu kod njene rodice, a rodica je bila super uber kul ženska, pa nas je častila pločama koje smo trebale snimiti na kasete, linija joj nije bila osobito dobre kvalitete, ili je barem mogla očistiti glavu na kaziću, ali M. i ja smo se vratile doma bez maslaca, s kompiliranim kazetama najkul muzike ikad, bila su to vrata u odraslost, još uvijek smo na staru godinu sa starcima jele sarmu, odbrojavale do ponoći i gledale Supermena 1, 2, 3 i 4, ali sad smo slušale Pistolse i Clash i Smithse, i kad je Plejboj godinu dana kasnije završio u mojim rukama (Bona Drag kupljena u Jugotonu na jedan vrlo hladan i snježan dan), bilo je to kao da doma nosim milijardu dolara u zlatnim polugama, sve dok me, u parku kod Velike Svjetlosti, nije zaustavio neki klinac i pogodio grudom ravno u plejbojevu glavu na omotu. Zemlja je zadrhtala, a ja sam, s pločom u jednoj ruci, malog uhvatila za skafander, bacila ga u snijeg i pošteno mu napunila usta. Kad sam ustala s njega, M. je vikala: Nemoj, Lidija, ko boga te molim, neki deda (ispostavilo se - djed od malog) je vikao: Kuku, sine, nemoj tako, i sve to je bilo prije trideset i jednu godinu, nema više tog i takvog Sarajeva, nema ni snijega, Mozz je šenuo pameću, M. je u Beogradu, Cica u Amerikama, a ja još uvijek srcem branim ono što volim, najgora ljubav na svijetu.

Lepa Brena - Sitnije, Cile sitnije

Uz prešećerene torte, razgaženi smoki, sok na razmućivanje - zvijezda svakog dječjeg rođendana.

P.S. Tata nikad nije odobravao moju muziku. Da budem precizna: 'dkjur, onaj s namazanim ustima, onaj raščupani, onaj nadrogirani što pjeva cica sere krastavce.' U obzir bi eventualno došao Mišo, ali je stari znao gdje da podvuče odgojnu crtu.