Glazbu volim i rado je se sjećam. Kao i druge umjetnosti, konzumiram je premalo, a čak i tad više kao sekundarni distraktor, dok radim nešto 'važnije'. Tužno je raditi išta važnije od uživanja u umjetnosti.

Suočen sa zadatkom da složim listu od pet pjesama zapeo sam u mnogim stranputicama, jer, koju svoju stranu želim glazbom prezentirati? One pjesme koje slušam dok pišem? Ili ono što slušam dok ne pišem? Možda ono što volim a ne slušam, ili ono što slušam a ne čujem? Ovako ili onako, slaganje plejliste je jedno od najvažnijih javnih iskaza, sjetimo se samo Hornbijevog High Fidelity, koji je to divno romanizirao.

Na kraju, zašto bih glazbom predstavljao dosadnog sebe, zašto ne iskoristiti malo medijskog prostora pa zasvirati nešto da i drugi zaplešu? Kako je ono pisao Goran Trbuljak: 'Činjenica da je nekom dana mogućnost da složi plejlistu važnija je od onoga što će se s te plejliste čuti' ili slično. Prilagodio bih tu frazu pa na svoju listu stavio zvukove koji su mi blizu uha, s ciljem da im potenciram slušanost, jer ima i ona Brace Dimitrijevića: 'Ovaj bi internetski članak mogao biti od historijske važnosti' ili slično. Iskoristit ću dakle priliku da zakotrljam slijed radnji koji će, po mogućnosti, dovesti do historijske važnosti, pa da neki s ove liste zadarskih ili zadru nedalekih umjetnika koje slušam oko sebe, pronađu put do vječnog uha.

Kriptidi - Migrantska

Neoavangardni zadarski vrlo autentični post-industrijski (baš kao što je i sam Zadar post industrijski) punk bend Kriptidi mišung je eklektičnih stilova i egzotičnih instrumenata. Nemaju gitare, ali imaju picogenerator. Nemaju ni identitete pa se u javnosti predstavljaju kriptoidnim uprizorenjima naziva: Čoporkabra, Wendigogo, Mongolski crv smrti, Prvigator, Robert W. Sasquatch i Ogopogo, a neki nemaju ni lice, već su vječno zagrnuti u crne kukuljice, ili su pak slobodni ljudi odvojeni od pravnog poretka same države u kojoj žive. Svakojako uzbudljiva skupina uz vokal i poeziju Čoporkabre, koji je i sam vrhunski dadavangardan umjetnik, pjevaju o svakodnevici: crkvenoj pedofiliji, birokratskom paklu za nezaposlene i ostalim zadarskim izazovima.

Stih: Samo me čvrsto drži za ruku

Drag i mlad - Nekom tetku nekom strinu

Drag i mlad su dobri poput Kriptida, samo o njima malo i ništa znam osim da je riječ o paru samozatajnih zadarskih glazbenika. Samozatajnost je umjetnička vrlina koju je teško ne cijeniti. U doba dominacije informiranja putem društvenih mreža ispada: ako se nećeš sam boriti za vlastitu vidljivost neće te ni biti, pa su sadržaji koji prolaze sve prilagođeniji tom istom formatu vidljivosti, što pak rezultira prezentacijom važnijom od sadržaja, ali to već znamo. U tom smislu posebno mi je drago uprti prst u manje vidljive, da ne kažem nevidljive, umjetnike.

Stih: %

Lice Mista - Želin

Lice Mista iz Preka preko puta Zadra su sve ono što je i otok: mjera pretjerane sezonske eksploatacije, dvije mjere zimske letargije, pomiješano s mjerom prekomorske sjete i sve to servirano uz zdravu dozu razbijanja otočkih stereotipa, a opet iskreno, dijalektalno i eksperimentalno uz zapljuskivanje glazbenih stilova i žanrova sa sve četiri strane otoka. Svaka pjesma im je zapravo posve različita od prethodne i nijedna pojedinačno ih ne opisuje u potpunosti, ali Želin je najnježnija, a nježnosti uvijek treba.

Stih: Ti me razumiš

Mario Padelin & Neutješni div: Ravnodušno dišem (studeni novembar)

Nespojiv s mrakom kojeg pjeva, Mario Padelin kantautor je koji surfajući po srednjoj struji, smijem li reći: post-novog vala spaja dva i dva u pet. Lako li je lijepiti 'post' prefiks na svaki opis danas, kad se čini da sve što se stvara već spada u neku poznatu kategoriju, samo ipak malo novije i malo drukčije, a onda se doda 'post' i stvar je objašnjena. Post-objašnjenje. Ali 'post' jest atribut za definiranje Marija Padelina, jer on na očekivanom radi novočekivano. U Zadru poznat kao novinar i pisac, voljen kao humanist i dobrotvor, okreće novo dark-pop lice. Možda: post-dark-pop.

Stih: Studeni je ovaj novembar

Ane Paška - Stara dama

Sve što Ane Paška radi mi je uzbudljivo i neočekivano, a toooo je ono što u umjetnosti jako želim: svježinu, hrabrost, ludost. Taj se princip može čuti i u njenim glazbenim djelima. Stara dama mi evocira najnježnije histerije Diamande Galas i podsjeća me na to da se trajno nadam i očekujem još više neartikuliranih krikova u recentnoj glazbenoj produkciji. Dosta je terora artikulacije! Krikova, krikova amo, jer utjehe nema u šapatu!

Stih: Ali majko ja nisam tu da molim, ja sam tutututu da vooooolilililililim

Veliki intervju s Želimirom Perišem, ovogodišnjim dobitnikom tportalove nagrade za najbolji roman, pročitajte na ovom linku. Ako vas, pak, zanima što Periš čita, izbor knjiga koje su ga opčinile dostupan je ovdje.