Da mi je nekada netko rekao da od prvih 10 naslova neke relevantne liste, recimo nekad NME-jeve, neću znati ni jedan, da će takvo doba doći, rekao bih: nema šanse. To se, naravno dogodilo, kao što se sve nemogućnosti u koje smo se spremni kladiti, koliko god bile rijetke, u pravilu dogode.

Muziku danas slušam toliko premalo da mi je svako slušanje, ali baš slušanje, toliko intenzivan doživljaj da ga često – zaobilazim. Poremeti me i otvori žuđene beskonačnosti kojih se čovjek pomalo i plaši. Drugi je problem dostupnost svega, pa utoliko paraliza pred izborom. Treći je taj što je muzika vrijeme. Ne može se ubrzavati da bi bila to što jest, nema tu dijagonalnog čitanja ili premotavanja, muzika traži svoje vrijeme, ona jest vrijeme. Četvrti i najvažniji što sam cijele dane za kompjuterom, a kada radim mi glazba ne paše. Odvlači pažnju osim one rijetke, ambijentalne, smišljene kao glazbena tapeta, sa svojim prazninama u koje se, kao pogled u japansko slikarstvo, upisuju tonovi koje čovjek proizvede. Ovo je ujedno i najava prvog izbora, klasika, kakvi će biti manje-više i ostali izbori. Da koristim ovu priliku više kao propovjedaonicu nego kao playlistu za dobar dan ili dobar hod.

Brian Eno - Ambient 1: Music for Airports

Dakle, Brian Eno, 'Muzika za aerodrome', ja ga imam i na faceu, svašta iskoči, opus je veličanstven, ne treba ga previše predstavljati. A ako netko još može naći Enove 'Zaobilazne strategije' to je topla preporuka za gusto štivo.

Bisera Veletanlić - Šta Ću Nano, Dragi Mi Je Ljut

Bisera Veletanlić, Sisčanka bisernog glasa, sjetimo se i sestre joj Senke, i barem njezinog hita 'Zaželi i ja ću doći' (1971.). No, ovaj izbor ovdje nije samo zbog predivne pjesme, nego zbog njezinog autora, stanovitog Gorana Bregovića. Nije ovo prva pjesma u kojoj je Brega pomirio rock i folk elemente, ali je najuspješnija. Do tada se novonastajuća rock scena koprcala između strogog rocka, progresive, i prečesto kentaurskih i nespretnih pokušaja Korni grupe da spoji folk elemente i ambiciozniju glazbu ili suvremeniji zvuk. Nekako po pravdi je Dugme sviralo na oproštajnom koncertu Kornijevaca.

Bregović je to uspio bešavno i put Yu rocka, za mnoge trajna stranputica, je bila otvorena. Iz te kabanice će čudesa izići. Konačno, ne treba biti pažljiv slušatelj da se prepozna Bregovićeva sklonost i legitimnom autoplagiranju: 19 godina poslije, 1984. pojavit će se mega-hit 'Lipe cvatu'. Ali više ništa nije bilo isto kao i lani, uskoro će to svatko i osjetiti.

Azra - Balkan

B strana prvog singla Azre, koja se savršeno dopunjava s A pjesmom 'A šta da radim', country-sevdah koji propagira raskid s tradicijom o koju se oslanja. Zbog poznatih Johnnyjevih peripetija s autorskim pravima na youtubeu nema studijske snimke, ali – svi je znate, a ova na linku joj je najbliža od dostupnih izvedbi. Ovaj put, jer cijela singlica zahtjeva poduži sočan esej koji nekome i dugujem, pogledajmo tekst, prve stihove: 'Jednog dana nema me da nikada ne dođem.' Dakle tri negacije, poništavanje sebe i svake mogućnosti sebe u budućnosti. Točno ono što se dogodilo i to ne slučajno iza Johnnyjeva nestajanja je njegova čvrsta odluka. Štulića smatram najvećim autorom Yu rocka, što ne znači da je snimio najbolju ploču, ali da: Johnny is god. A koji je temeljni atribut boga? Da je ad absentia. U odsutnosti. E, vratimo se sada Johnnyjevim stihovima i općepoznatoj situaciji… Sada sve višestruke negacije dobivaju smisao.

Pjesme 'Balkan' prisjetite se klikom na link (video se ne može embedati).

Arcade Fire - Neighborhood

Kada sam čuo A1, recimo to starinski, i prvi se put sreo s Arcade Fire, kada sam dakle čuo 'Neighborhood #1 (Tunnels)' ostao sam – paf! Nije mi se od mladih dana dogodilo da zapamtim kada sam prvi put čuo bend uz osjećaj da to što slušam je već bilo u meni, samo neozvučeno. Misao se odmah prebacila u rane dane i jednako samouvjereno i spektakularno otvorenje albuma In the court of the Crimson Kings '21st Century Schizoid Man' na A1 (danas to mladima mora zvučati kao šifra autoputa). Teške i genijalne fuzije.

To kako su snažno i dramatično počeli Arcade Fire mi je odmah ulilo strah da neće izdržati održati dramu do kraja. Ali Win Butler i ekipa su dolijevali na užareno i… morao sam ih slušati opet i opet. I onda u Zagrebu stjecajem okolnosti propustiti.

Barry Mann - We Gotta Get Out Of This Place

Ima pjesama koje su naprosto neuništive, elastične, fleksibilne: u svakoj obradi dobre. Kao grah, kada netko skuha nejestiv zaslužuje gladovati do kraja života. 'We gotta get out of this place' je i do mene došla u izvedbi koja ju je proslavila, Animalsa s neodoljivim Burdonovim bijelim blues glasom. Himna o porazu toliko moćna da − daje neku nadu. Ovaj put sam ovdje zakačio original Barry Manna, a prije kojeg mjeseca došlo mi pa sam cijelo popodne slušao covere (Blue Oyster Cult, Angels, Space…). I svi su bili dobri, doduše dobar dio ih je malo petljao i tehnicirao u uvodu, ali kada se pjesma krene razvijati pa stiže do refrena nemoguće ju je pokvariti. E to su meni pjesme nad pjesmama: trajno konzervirane vlastitom tajnom kvalitetom. Sjetite se, recimo, 'Papa was a roling stone'. Da dalje ne nabrajam. Samo divljenje.