Dok radi u svom ateljeu u samom središtu Zagreba, slikar Zlatan Vehabović - čiji svaki novi ciklus predstavlja novo sjajno iznenađenje - sluša glazbu ili audioknjige. I tako gotovo svaki dan. U svojim je djelima, pak, često referencijalan na popkulturne fenomene; film i posebno glazbu. Stoga nam nije mnogo preostalo nego 'privesti' ga za novi nastavak našeg serijala ČUJ OVO.

U nastavku donosimo profinjeni izbor pjesama s playliste slikara, uz njegove autorske komentare.

Bob Dylan - Murder Most Foul

Zašto ne bismo odvažno krenuli? Sedamnaest minuta Dylana jasno oslikava sve što je za mene važno u muzici. U muzici sam od uvijek gravitirao narativnim pjesmama, a glas koji pjevanjem prenosi iskustvo svijeta ili pojedinca toliko je snažan i meni neodoljiv kulturni arhetip, kojem sam od najranijih dana nesvjesno stremio. Proći će dobar dio odrastanja da osvijestim ovaj afinitet, no otkad znam za sebe, kada čujem vokal koji nama slušateljima pruža svoj iskaz kakve god vrste, zaustavim se na tračnicama i preusmjeravam pažnju bez obzira što sam do tog trenutka radio. Homer našeg vremena, kako jedan moj prijatelj kaže za Dylana, ovdje pjeva povijest nestalog svijeta. Kroz motiv Kennedyjeva ubojstva, on sumira sve muzički njemu važno u 20. stoljeću. Svojim jezičnim umijećem postavlja nam scenu nasumičnih prizora tog trenutka u Dallasu, bez određene kronologije. Razoružavajućom nježnosti diže se iznad svjetovnih implikacija tog surovog čina te empatično rezonira potpuno osobnu dimenziju JFK-a u tom trenutku kaosa i boli. Pri tome Dylan sebi svojstvenom lakoćom taj kompleksni narativ prožima cijelom plejadom muzičara, slikajući portret scene i kulture te minule ere. Njegovo majstorstvo je takvo da niti u jednom trenu ne postoji naznaka propagande i ideologije koju je lako zamisliti u ovakvoj temi. Umjesto toga na kraju odlazimo s osjećajem da smo svjedočili duboko privatnom činu pojedinca i nekolicine njemu najbližih ljudi.

Casiotone For the Painfully Alone - Graceland

Casiotone For the Painfully Alone projekt je Owena Ashwortha, glazbenika koji je trajao nekih desetak godina počevši krajem 90-ih. Specifične low-fi estetike, osvojio me još tih dana svojim DIY pristupom bazirajući se na minimalna glazbena sredstva za stvaranje osobne muzike prožete melankolijom, ljubavnim eskapadama te životnim stremljenjima i problemima tipičnog predstavnika generacije X, dinosaurske vrste u nestajanju. Iako autorski i jezično odličan i spretan, Ashworth je često izborom obrada kultnih pjesama ukazivao na neke njihove aspekte koji u originalima i nisu nužno bili u prvom planu. Tako i poznati 'Graceland' Paula Simona, za razliku od originala, dobiva neku melankoličnu notu, s jačim naglaskom na protagonista pjesme i njegovo stanje.

Iris DeMent - Easy Gettin’ Harder Every Day

Umjetnost koja govori o životu, svakodnevnici, međuljudskim odnosima svakako je dio mog senzibiliteta. Od Bergmana u filmu, Knausgarda u književnosti i Muncha u slikarstvu, nekako mi se čini da što je tema manja i prizemnija, to je teža za koherentno umjetničko artikuliranje. Tri skandinavska autora su majstori svojih polja, a kada govorimo o tom segmentu u muzici, ne mogu se oteti dojmu da se možda najbolji primjeri toga nalaze u countryju. Iako prezirem 90 posto svega što izlazi iz tog žanra, neprikosnoveno je to da mogu nabrojati po 'x' pjesama Willieja Nelsona, Waylona Jenningsa, Johna Prinea pa sve do Guya Clarka i velikog Townesa van Zandta, koji su pjevali o ljudskom stanju ili, u nedostatku boljeg prijevoda, o onome što zovemo human predicament. Takav savršen primjer ovdje je Iris DeMent. Neumoljiva svakodnevnica, kolotečina, no opet neka ljudska ljepota u svemu tome.

Bill Callahan - If you Could Touch Her At All

Bill je jedan od autora kojima se vraćam u trenucima u kojima me preplave banalnost, ispraznost i sve ostale pogrešne vrijednosti u dominantnoj pop kulturi i današnjem svijetu umjetnosti. Ako u njemu postoji i uspijeva netko poput Callahana, za taj svijet onda ima nade.

Marisa Anderson - Keep Your Lamps Trimmed and Burning

Za kraj i za sve koje sam do sada iscrpio pjevanom riječi završit ću Marisom Anderson. Instrumentalistica solo gitare u svom je opusu vrlo rudimentarnog i ogoljenog zvuka obrađivala svevremenske pjesme iz tradicije folka, iz koje je i navedena stvar. Iako je bez vokala, aranžmani su joj gusti i saturirani te mi je zanimljivo to koliko ništa od uglavnom znanih tradicionalnih pjesama ne gubi izostankom vokala. Izostankom narativne predaje, koja je često glavna snaga tradicijskih narodnih pjesama, ovdje ništa nije ostalo nedorečeno. Naprotiv, čini se da duh pjesme živi duboko u njenoj kompoziciji i konstrukciji.