Akademski slikar, animator, vizualni i izvedbeni umjetnik Danijel Žeželj (1966) već 20 godina djeluje na međunarodnoj sceni, a njegovi su radovi objavljivani, izlagani i izvođeni od Velike Britanije, Italije, Španjolske i Grčke do Južnoafričke Republike, Brazila, Argentine i SAD-a. Hrvatska ga se publika sjeća po kultnim strip albumima Sofija i Rex te vizualima klubova Kulušić i Radija 101. Osim što redovito objavljuje autorske radove, njegovi su naručitelji i veliki svjetski izdavači poput Marvela i DC Comicsa, a svoj pečat dao je i globalnim stripovskim ikonama poput Batmana i kapetana America. U četvrtak 6. veljače u 20 sati u Galeriji SC u Zagrebu otvara se njegova izložba Babilon koja se sastoji od osam animiranih filmova i 92 originalne grafičke novele Babilon, a koju će Žeželj otvoriti slikarsko-glazbenim performansom ZOO, u kojem sudjeluju Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević.

U zagrebačkom SC-u predstavit ćete radove sa svog posljednjeg albuma Babilon koji je sastavljen isključivo od slika. Je li lišavanje teksta u kontekstu stripa nešto što vas trenutačno zaokuplja i u kojoj mjeri je riječ, a u kojoj mjeri slika ishodište vašeg stvaralaštva?
Meni je ishodište uvijek slika - pričati priču bez teksta i isključivo kroz slike nadovezuje se na prethodni strip album 'Industrijski' u kojem također nema teksta. Prve grafičke novele bez riječi pojavile su se prije stotinjak godina (grafičari kao što Frans Masereel i Lynd Ward), ali tradicija naracije u slikama seže povijesno daleko dalje od tiskanog stripa - pećinski crteži i egipatski reljefi su uvijek bili narativni i prenosili su specifične priče i poruke. Taj narativni element vizualne umjetnosti provlači se kroz kompletnu povijest zapadnog slikarstva, samo su se teme mijenjale, od sakralnih, do političkih, svakodnevnih, itd Strip je logičan nastavak iste tradicije.

Babilon je svojevrsna urbana bajka. Što je poslužilo kao inspiracija za taj album?
Kao inspiracija poslužio je život u gradu danas. Tema je pojedinac unutar sistema ili, preciznije, kreativni pojedinac unutar sistema, kako i gdje se estetika i etika prelamaju i na koji način ono što radimo vlastitim rukama i u što vjerujemo može utjecati na događanja i živote oko nas; u kojem trenutku moramo odabrati između osobnog i općeg, na koji način nas okolnosti određuju i je li kreativno, nužno i samo po sebi, moralno. Mene fascinira fenomen koji se događa danas u suvremenoj umjetnosti - medijska važnost i moralna odgovornost umjetničkog djela postale su obrnuto proporcionalne i utoliko se ukida osnovni smisao umjetnosti kao duhovnog i moralnog čina. Tema siromaštva i bogatstva nije nevažna tema, ali pravi problem je preživljavanje u sistemu koji ti oduzima prostor korisnog stvaranja, a tako ti oduzima i vlastiti smisao. S tim da u stvaraoce uključujem i stolara, i kovača, i bremzera, i krojača, i slikara, i grafičara, i druge. Takozvana demokracija u kojoj većina Zapada živi ujedno je temelj totalitarizma jer se hrani iluzija otvorenog sistema dok se najvažnije odluke donose mimo znanja i utjecaja pojedinca. Pojedinac je određen, manipuliran i ucijenjen svojim dugovima. Utoliko kvartovi u kojima ljudi zajedno rade, žive i dijele slične prostore i navike sistematski izumiru odnosno sistemski se uništavaju. To je globalni fenomen, od Brooklyna do Zagreba. I to je, dijelom, tema Babilona.

U vašem radu česta je tema grad i često se pojavljuju životinje. Možete li pojasniti zašto?
Grad je sukus suvremenog života, konglomerat suprotnosti i sukoba, mjesto u kojem se zbog njegove gustoće i dinamike moderni problemi najviše vide. Grad je i vizualno fascinantan jer njegov izgled, volumen, tekstura, svjetla i sjene odražavaju kontraste i apsurde kojima je ispunjen i naseljen. Životinje su za mene idealizirani simboli izgubljenog raja, jer svi današnji gradovi su nekada bili šume, pustinje i životinjsko carstvo - utoliko mi se sviđa ideja da duhovi tih potisnutih životinja i dalje žive među nama.

Iako ste se školovali kao slikar, okrenuli ste se crtežu. Što vas je navelo da odaberete crtanje kao svoj primarni medij?
Crtež i slikarstvo su neodvojivi, jedno ne postoji zbog drugog. Moj crtež je u osnovi slikarski jer se zasniva na odnosima svjetla i sjene, a ne na crti. Do takvog crteža (crni tuš i bijeli akrilik na papiru) sam i došao preko studija slikarstva, prvenstveno baroknog slikarstva 17. stoljeća.

Biste li nam mogli otkriti svoje umjetničke uzore?
Slikari baroka Caravaggio i Velsaquez, zatim Cezanne, potom slikarski ekspresionizam između dva svjetska rata, pa James Ensor, Mark Rothko, Franz Kline, Pollock, Tinguely, zatim William Kentridge, također autor animacija i brojnih performansa i optičkih eksperimenata. Od strip autora najvažniji mi je Jose Munoz, također volim i film i filmski jezik, od ranih nijemih filmova do Andree Arnold i crtića Tima Burtona

Filmska naracija bliska je stripovskoj. Jeste li razmišljali o tome da, osim animiranih, radite i igrane filmove?
Razmišljao sam, ali ne vidim na koji način prenijeti i izraziti neku ideju kroz glumca, nemam ključ za takvu vrstu kreativnog procesa i suradnje. Meni je glumac osnova filma i bez mogućnosti i znanja komunikacije s glumcem besmisleno je raditi film.

Mislite li da je strip globalno gledajući u krizi zbog filmske industrije, industrije videoigara i pojave interneta? Postoji li pad interesa?
Nisam siguran da postoji pad interesa, strip je našao novi prostor i mogućnosti upravo preko novih medija, najviše preko videoigara. Došlo je do spajanja stripa, filma i videoigara i strip će se vjerojatno formalno transformirati, upravo kao što se događa i s filmom, ali sumnjam da će nestati. Nešto ne može postati ništa.

Mnogi su vaš rad, kompoziciju i dramaturgiju slika uspoređivali s muzičkim komponiranjem, naročito s jazz glazbom. Koliko vam je važna glazba u vašem stvaranju i je li to razlog zbog kojeg ste se upustili u vizualno-glazbene performanse?
Glazbu volim, ali ne znam svirati nijedan instrument, utoliko mi je sam čin stvaranja i izvođenja glazbe zanimljiviji. Ključ vizualno-glazbenih performansa je da i glazba i slika paralelno nastaju u istom prostoru i vremenu i da okvirno prate narativnu krivulju: uvod, zaplet, kulminacija, rasplet. Utoliko su performansi djelomično vezani sa stripom kao pripovijedanjem kroz slike, a djelomično s glazbom kao kreativnom akcijom koja se odvija uživo i pred publikom. Sviranje uživo je sastavni dio glazbe kao medija dok slikanje nije nešto što bi trebalo raditi uživo i pred ljudima. Slikar uobičajeno radi između četiri zida i u principu sam, bez svjedoka ili pritiska vremena. Slikati pred publikom nije prirodno. Ono što meni pomaže da se osjećam manje eksponiran u svim slabostima i greškama slikarskog procesa je upravo prostor koji stvara živa glazba.

Multimedijalnim performansom ZOO, u kojem slikate uživo i nastupate s Damirom Martinovićem Mrletom i Ivankom Mazurkijević, otvorit ćete izložbe u SC-u. Što ćete izvesti?
Ovo će biti prva multimedijalna suradnja s Mrletom i Ivankom, tako da će ZOO svima biti novo iskustvo. Imamo nekoliko proba u SC-u ovaj tjedan, a zvuk i slika će biti indirektno vezani s temama izložbe Babilon. Detalji su u izradi, u svakom slučaju bit će glasno.

Koliko vam je važno djelovanje u kreativnoj zajednici Petikat?
Petikat je kreativni eksperiment zasnovan na prijateljstvu, pokušaj da se kroz umjetničku radionicu stvori prostor kreativne i životne slobode i da se radi nešto što se voli i da se kroz to i od toga živi. U zamisli jednostavno i u stvarnosti komplicirano. U svakom slučaju eksperiment traje, još postojimo i ne mislimo odustati. Upravo je osvanuo i naš website, petikat.com.

Možete li zamisliti život bez interneta?
Zahvaljujući internetu moj posao nije uvjetovan mjestom, fizičkom lokacijom, jer sve svoje ilustracije, stripove, grafički dizajn itd. skeniram i šaljem preko interneta. To je velika sreća i sloboda. Također, ogroman dio komunikacije i suradnje u poslu i izvan posla odvija se preko interneta. Utoliko za mene, kao i za mnoge, internet je pozitivan pomak. Ali ako internet sutra nestane, mislim da bismo se svi vrlo brzo navikli na novu situaciju i pronašli drugačije načine komunikacije i razmjene. Nema pravila, ljudima je prirodno da se prilagode, zato nas ima toliko milijardi.