Dogodilo se to u trenutku kada sam pomislila: 'Ne mogu vjerovati da sam opet ostala budna cijelu noć zbog ovog dreka' i kada sam po ne znam koji put u posljednjih nekoliko godina zaključila da sam zahvalna HTV-u na odabiru izvrsnog komentatorskog trojca - jer sam jedino zahvaljujući njima i njihovu ugodnom čavrljanju uspjela nekako izdurati višesatnu torturu preduge i predosadne dodjele Oscara. Dogodilo se to i u trenutu kada sam rezignirano odmahnula rukom na činjenicu da je Akademija najboljim filmom proglasila 'La La Land', simpatičnu i maštovitu, ali suštinski nebitnu glazbenu romansu Hollywooda sa samim sobom. 'Starkelje su, naravno, pale u afan nad podsjećanjem na filmove iz svoje mladosti', pomislila sam, podsjećajući se da se takvo što i očekivalo, i da Akademija već desetljećima pokazuje koliko joj je ukus dosadan i penzionerski.

A onda sam se, kao i još nekoliko milijuna debila diljem svijeta koji su ostali budni uz tu splačinu, naglo trgnula. Warren Beatty i Faye Dunaway pročitali su pogrešnog pobjednika u kategoriji najboljeg filma! Konkretno, Faye Dunaway je pročitala pogrešnog pobjednika nakon što se Warren Beatty zbunio nad sadržajem kuverte.'Ne, to nije šala', objavio je prvo bradati čiča - inače producent 'La La Landa' - a zatim i voditelj dodjele, Jimmy Kimmel - Oscara za najbolji film godine nije dobio 'La La Land', nego ga je dobila 'Mjesečina'. Štok i vjeverica! Zbog nečega se, dakle, ipak isplatilo žrtvovati san s nedjelje na ponedjeljak.

Bio je to trenutak koji će se u sljedećih nekoliko dana, a vjerojatno i još mnogo godina tisuću puta reprizirati i komentirati na televizijama i internetu, društvene mreže istog su trenutka eksplodirale, a HTV-ovi komentatori Boško Picula, Nenad Korkut i Mario Kozina pristojno prasnuli u pospan hihot. 'Ovu dodjelu Oscara kao da je režirao M. Night Shyamalan', napisao je komičar Pete Holmes na Twitteru, a odmah su na internetu počele i opsesivne analize, uvećavanje kadrova da bi se vidjelo što je pisalo na kuverti, usporavanje snimke, teorije zavjere... No o čemu god bila riječ, jedno je sigurno - bio je to trenutak koji je ovu dodjelu Oscara spasio od titule najdosadnije dodjele u povijesti.

Znam, svjesna sam toga da sam to napisala i prošle godine. Vjerojatno i godine prije, pa i one prije nje. Da sam već tada pisala osvrte na televizijske emisije, vjerojatno bih to bila napisala i prije deset godina jer dodjele Oscara već dugo imaju tendenciju potonuća u očajnu dosadu. Zastarjelog koncepta, s puno previše plesnih i pjevačkih točaka, s puno previše govora koji zvuče kao da je dobitnik na vrh papira napisao HVALA, a zatim pročitao cijelu odjavnu špicu filma u kojem je glumio, s katastrofalno dugim pauzama za reklame, s cenzuriranim šalama koje zbog te cenzure postaju otrcane i priglupe... Pribroji li se tome ono što sam spomenula već u uvodnom odlomku - da je Akademijin ukus zapeo negdje na mjuziklima s Geneom Kellyjem, biografijama i melodramama snimljenim po istinitim događajima, pa doista inovativni filmovi jedva da dobivaju šansu u nominacijama, a kamoli u kipićima - već se sigurno deset godina pitam koji mi je vrag da to i dalje uporno pratim. Glupa navika ili čak ovisnost, ne znam točno, ali motivacija za tu odluku zacijelo mi nije racionalna.

Ove je godine dodjelu vodio Jimmy Kimmel i učinio je to solidno, pri čemu konkretno želim reći da nije bio glup kada je pokušavao biti duhovit. No nije baš uvijek ni bio naročito smiješan. Kao što su svi i očekivali, često se i mnogo (te opravdano, premda ne osobito oštro) šalio na račun američkog predsjednika Donalda Trumpa, zazivajući njegove bijesne tvitove 'prilikom obavljanja velike nužde u pet ujutro'. Donald Trump se nije oglasio, ali zato je responzivniji sudionik u Kimmelovim šalama bio Matt Damon, njegov dugogodišnji 'neprijatelj'. Nemam neke preoštre kritike za Kimmela - kao što rekoh, uspjelo mu je da ne ispada blesav s promašenim forama, a bio je i sladak na kraju,  kada je cijelu zavrzlamu oko proglašenja najboljeg filma preuzeo na sebe - no isto je tako istina da njegovo vođenje Oscara ni po čemu posebnom neću zapamtiti. Već sam i sada zaboravila više od pola fora.

Nije bilo ni nekih velikih iznenađenja, duhovitosti pa ni nadahnuća u govorima dobitnika, s možebitnom iznimkom Viole Davis, koja je održala lijep i dirljiv, premda možda mrvicu patetičan govor te u govoru prve Iranke koja je letjela u svemir, Anousheh Ansari, a koja je u ime iranskog redatelja Asghara Farhadija primila Oscara za najbolji film na jeziku koji nije engleski te pritom održala prosvjedni govor protiv Trumpove politike zabrane ulaska u SAD državljanima nekih bliskoistočnih država. Sve se drugo uglavnom svelo na hvala ti mama, hvala ti tata, hvala ti cijeli Miramakše! Mogla bi se, doduše, reći pokoja nježna riječ o ovogodišnjem IN MEMORIAMU, koji se od ostalih oskarovskih prisjećanja na preminule kolege razlikovao po tome što je izgledao nešto nakrcaniji poznatim licima i imenima nego inače, ali priča o kobnoj sjetvi 2016. nad celebrityjima mi je već pomalo dosta pa neću puno to razglabati, nego samo reći da se i meni srce stegnulo malo više nego inače kad su nas podsjetili tko nas je sve napustio u zadnjih 365 dana. Ali izem ti dodjelu Oscara na kojoj je jedan od najupečatljivijih trenutaka - GRUPNI SPROVOD!

Jedine stvarne pohvale mogu uputiti komentatorima koje je angažirao HTV - kao i samoj činjenici što je HTV odlučio otkupiti prijenos dodjele Oscara, iako su vjerojatno svjesni da smo je cijelu odgledali samo ja i jedan noćni portir u Garešnici - no i to je ista pohvala koju sam napisala i prošle godine. Jedino što mogu prigovoriti Mariju Kozini, Nenadu Korkutu i Bošku Piculi je to što se tijekom svih tih godina komentiranja dodjele nisu sjetili baš nijedne ženske osobe koja bi im se mogla pridružiti, ali inače su besprijekorni. Puštaju gledatelje da sami slušaju originalne govore, a onda tijekom stanki objašnjavaju što se dogodilo pa zatim komentiraju, iznose svoje dojmove, preferencije, informacije i anegdote, pametni su, zahvaljujući Nenadu Korkutu koji jednako dobro kuži i modu i film obuhvaćaju oba glavna aspekta ove manifestacije, opušteni su i zabavni, a opet ne u nekom grču da moraju biti turbozabavljači - ma, sve u svemu, bravo, dečki! Ali dajte barem malo rodne mješovitosti. Joj, da! Još jedna stvar, odnosno tehnička zamjerka - u jednom trenutku prijenosa, glazbena podloga pauze za reklame bila je toliko glasna da se komentatore jedva čulo. To je čak potrajalo nekih desetak minuta, ali se s vremenom popravilo. Bilo bi dobro da HTV ubuduće malo pripazi na takve stvari.

No to je otprilike to. Ništa posebno, ništa uzbudljivo, previše arnaukanja i skakutanja po pozornici, previše zastarjelog ukusa i previše vike oko manifestacije koja se očito više i ne trudi poboljšati ili reanimirati. Hoću li gledati i sljedeće godine? Sigurno hoću. Rekoh već, ovisnik sam i nema tu racionalnog opravdanja. Osim toga, uvijek postoji šansa da će neki novi Warren Beatty izvesti neki novi oskarovski falš.  A manijaci poput mene to nikako ne žele propustiti.