Kazališni redatelj Ivica Buljan napisao je da su teme Karakaševih drama jednake onima u prozama.

Njega doista zanima kako živi narod, njegovi seljaci i radnici, nesvršeni studenti, nezaposlena mladež, ratni invalidi, stariji bez dostojne mirovine, alkoholičari, djeca iz disfunkcionalnih obitelji, zlostavljači. On se pita imaju li ti ljudi, od kojih literatura i teatar bježe, kruha i vode, što bi trebalo učiniti da budu u materijalnim uvjetima i u političkom životu ravnopravni s ostalim slojevima društva, napisao je Buljan.

Govoreći o radu na Karakaševim tekstovima redateljica Tamara Damjanović kazala je da je njegova veličina ne samo kao pisca, nego kao čovjeka, što daje slobodu drugim ljudima da se izraze kroz njegov tekst kako to misle da je najbolje, te da je ona materijal koji je nastajao stvarala zajedno s glumcima.

Ima pisaca koji su dosta osjetljivi na ono što pišu, međutim, imala sam sreću dva puta surađivati s Damirom koji mi je dozvolio da interveniram na način koji bi meni otvorio moj svijet u njegovom svijetu, a s druge strane da ja zadržim poštovanje prema njemu ne nužno u svakoj rečenici koja će ostati u tekstu, nego u tekstu koji je on pisao.

Redateljica Franka Perković ocijenila je je u Hrvatskoj premalo domaćih pisaca u kazalištu i da se kao „premala država ne bi trebali odnositi maćehinski„ prema toj vrsti pisanja.

Karakaš je kazao da su mu drame uvijek bile drage i kao autoru i kao gledatelju.

Uvijek mi je bilo drago da mogu nekako taj svoj neki lički jezik sačuvati, jer dolazim iz kraja u kojem je jezik izoliran i vrlo specifičan. Drago mi je što će kroz dramske tekstove i filmove zauvijek ostat sačuvan jezik moga kraja.

Također, kazao je da da je uvijek bio vezan uz kazalište i da su njegovi najbolji prijatelji kazališni glumci.

Karakaš je rekao da je završio razdoblje pisanja dramskih tekstova. Sigurno neću pisati više ovakve drame, mora se nešto otvoriti na tematskoj, kompozicijskoj razini, ili na neki drugačiji način da bih mogao pisati nove drame.

Tako je i s prozom. Jednostavno, pišem svaku svoju knjigu kao zadnju koju ću napisati, jednostavno, ništa ne ostavljam za poslije i uvijek sam spreman prestati, ustvrdio je.

Predstavljanje zbirke vodila je urednica Biblioteke i predsjednica Hrvatskog centra ITI, Željka Turčinović.

Damir Karakaš (Plašćica, Letinac kraj Brinja, 1967.) prije nego je postao pisac radio je kao novinar crne kronike jednog dnevnog lista.

Objavio je knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi", zbirke priča "Kino Lika", "Eskimi" i "Pukovnik .Beethoven", romane "Kombetari", "Kako sam ušao u Europu", "Sjajno mjesto za nesreću", "Blue Moon", "Sjećanje šume", "Proslava", "Okretište" i "Potop". Po njegovim tekstovima postavljeno je osam kazališnih predstava i snimljena su dva filma. Dobitnik je književnih nagrada Kočićevo pero i Fric.

Zbirka dramskih tekstova "Avijatičari i druge drame" Damira Karakaša izdana je u nakladništvu Hrvatskog centra ITI, u okviru Biblioteke Mansioni. Zbirka je ujedno 80. naslov jedine specijalizirane teatrologijske i dramske biblioteke u Hrvatskoj koja u nekoliko edicija - teatrologija, antologije, drame, prijevodi, kazališni putopisi - objavljuje naslove s područja teorije drame, povijesti kazališta i suvremene dramatike.