Dragojević, rođen u Veloj Luci na Korčuli, objavio je dvadesetak zbirki pjesama koje su u pravilu rasprodane u rekordnom roku, a svojim radom snažno je utjecao na mlađe generacije pjesnika. Knjige izdaje uvijek u samo jednom izdanju s vrlo ograničenom nakladom, pa se najčešće rasprodaju i prije nego što dospiju u knjižare, a kako bi se osigurao od mogućeg reizdanja, uništavaju se grafičke ploče. Odbija i prijevode svojih pjesama, pa čak i kad ponude stižu od najvećih američkih izdavača.

Posljednju nagradu primio je prije gotovo tri desetljeća, i bio je to Goranov vijenac, a sve nakon toga svjesno je i namjerno zaobišao. Neka ponuđena priznanja nosila su i značajnu novčanu nagradu, što čovjeka naprosto nije zanimalo, kao ni članstvo u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU) s pripadajućom povećom doživotnom apanažom.

Ovaj pjesnik doista jest čuđenje u svijetu, barem za prilike koje na tom svijetu vladaju.

'Tom nagradom doveli su čovjeka u neugodnu situaciju da ju mora odbiti. Svi su znali da će se to dogoditi, a ako nisu, trebali su', kaže za tportal pjesnik Ivica Prtenjača, Dragojevićev prijatelj. Dakako, i on odbija konkretnije govoriti o pjesnikovim ljudskim i životnim navikama, bilo čemu što bi narušilo njegovu intimu i eksponiralo ga preko mjere koju sam smatra poželjnom.

'Takvu vrstu slobode treba poštivati i od njega nešto naučiti'

'On ima pravo ne primati nagrade, ne ulaziti u HAZU i ne prihvaćati sinekure, naprosto je jedinstven. Danijel je pjesnik slobode, puževa, vrabaca, prozora, duplih dna, bregova, krumpira i sličnih stvari, nestvarno mi je da ga se pokušava opteretiti i na ovaj način privesti sudu građanstva. Kao da vegetarijancu nudiš biftek samo da bi ga prodao, pa da se o tebi kasnije priča kao o čovjeku koji je jednom vegetarijancu uspio uvaliti biftek', slikovit je Prtenjača.

I on sam na Hrvatskom radiju vodi dvije emisije u kojima se bavi poezijom, no nikada mu nije ni palo na pamet pozvati u goste svog prijatelja - ili dobrog poznanika, kako će sam definirati taj odnos, makar se druži s njime i ispija kave.

'Neka živi, neka piše, neka hoda… On je fin i gotovo nestvaran čovjek, doista slobodan, a danas je malo takvih i takvu vrstu slobode treba poštivati i od njega nešto naučiti. Pored toga, njegova poezija je življa i aktualnija nego ikad', dodaje Prtenjača. Upitali smo ga i zašto Dragojević sustavno odbija dati dozvolu za druga izdanja svojih zbirki, iako su prva izdanja u pravilu razgrabljena.

'Zato što smatra da poezija treba biti živa, s mjerom, jer radi je živi čovjek. Oni koji je zbilja žele napravit će korak prema njoj, to je i neka vrsta motivacije čitatelja. U srži svega je njegova skromnost: smatra da je dovoljno baviti se poezijom pa se ona vidi ili ne vidi, ima je ili nema', zaključuje Prtenjača.

'Što vam je Oliver?'

Danijela Dragojevića rijetko će tko prepoznati na ulici, pa ima i luksuz slobode anonimnog pojavljivanja na raznim izložbama i društvenim događanjima, kao i druženja s prijateljima. Bez ikakve dodatne gnjavaže. Jedan od njih je i Matko Trebotić, čuveni slikar iz Splita, u kojem je ovaj proveo velik dio svog života.

'Zadnjih godina dosta šetamo, razgovaramo. On je velik i značajan pjesnik i istina je da mu se teško prilazi, no u neku ruku jako dobro ga razumijem. On naprosto želi imati svoj mir, posvetiti se isključivo poeziji i ničem drugom. Osobno nisam išao u takvu krajnost, no i sam odbijam profesuru ili bilo kakve druge dužnosti. Najbolje se osjećam u svom ateljeu, u kojem samo radim i radim', kaže Trebotić za tportal.

Jedan od zaslužnih za ilustraciju ovog članka legendarni je splitski fotoreporter Feđa Klarić, autor rijetke pjesnikove fotografije - na njoj se ne vidi ni njegovo lice, a kamoli izraz na njemu, ali ipak je dosta ilustrativna: čovjek usred dana u Marmontovoj ulici doslovno sprinta kako bi umakao objektivu fotoaparata.

'Poznajemo se odavno, još od sedamdesetih godina i druženja ispred Gage (jedan od kultnih splitskih kafića tog doba, op.a.), a znali smo popričati onako, u prolazu. U Marmontovoj smo trefili jedan na drugoga i nakon razgovora podigao sam aparat, u meni je proradio novinar i fotoreporter. On se bacio u trk i znam da mu nije bilo drago, najradije bi me prokinuo nogom. Nakon toga više mi se nije javio, čak ni kada bismo se sreli u gradu', kaže Feđa za tportal.

'Dragojević je simpatičan i drag čovjek, ali kako je trčao tom prilikom… Obje noge bile su mu u zraku, prepao sam se da će mu puknuti tetiva ili dogoditi se tko zna što', zaključuje Klarić. Pjesnika je kasnije, ipak, na Rivi izdaleka uspio prepoznati drugi fotoreporter: Duje Klarić, Feđin sin, pa je tako nastala druga Dragojevićeva fotografija iz novijeg doba.

Na splitskim ulicama pamti se i jedna zgodna anegdota s ovim pjesnikom: kako dijeli prezime, a i rodno mjesto s velikim pokojnim pjevačem iz Vele Luke, bila su baš česta uvijek ista pitanja koja su mu evidentno išla na živce: 'Što vam je Oliver?'

'Što mi je Oliver? On je meni sr…e', odvratio je pjesnik grubo, humorom koji će malo tko izvan ovog grada razumjeti.

No s Dragojevićem se očigledno vrlo dobro razumije Seid Serdarević iz izdavačke kuće Fraktura, koja je nedavno objavila već drugu njegovu zbirku: tako je prekršeno pjesnikovo pravilo da svaka zbirka ima svog izdavača.

'Gospodin Dragojević ne prima nagrade niti želi imati medijske istupe, a ja sasvim sigurno neću postupati suprotno. Čovjek ima svoje principe i rijetko je dosljedan', škrto govori Serdarević. Htjeli smo ga priupitati još svašta o Dragojeviću, no čini se da vrlo dobro zna gdje bi nas dulji razgovor odveo, pa nas prekida:

'Njegove knjige su tu da govore u njegovo ime.'