Za svoj redateljski prvijenac 'Moj život bez zraka', koji je predstavila 27. veljače na ZagrebDoxu Bojana Burnać kaže da pokazuje život bez zraka u doslovnom i u metaforičkom smislu. S ronjenjem na dah redateljica se susrela kada je odlučila usavršiti snimanje podvodnih scena u igranom filmu, kako bi ostvarila slobodu pokreta tijela s kamerom ispod vode.

Protagonista svog filma, Gorana Čolaka, upoznala je na treninzima, koje je vodio tadašnji trener reprezentacije Ivan Drviš. Odmah je počela profesionalno trenirati što ju je dovelo do prvog natjecanja, gdje je prvi put vidjela neobičnu praksu ronioca - gotovo svi su na svojim maksimalnim zaronima svojevoljno popadali u nesvijest, u black out, što se događa kada je kisik prenizak u tijelu i posve potroši tijekom držanja daha.

Fantazije o morskom dnu

U tom je trenutku počela razmišljati o maksimalnom ljudskom davanju u svemu što radimo s težnjom da ostvarimo sebe. 'To maksimalno davanje u držanju daha ima paradoksalan obrat jer maksimum apneje jest smrt. Tada sam sigurno odlučila da želim snimiti dokumentarni film o apneji', rekla je.

Burnać kaže da se Goran isticao od drugih ronioca zrelom predanošću sportu i sebi te izraženom etikom sigurnosti ronjenja. Nikada nije padao u black out.

'Mnogi ljudi imaju predrasude i fantazije o morskom dnu i držanju daha, neke su mračne pa strah blokira ljude, a često su romantične, pa su opet opasne. Bilo mi je bitno prezentirati performans ronjenja na dah kroz lik koji je siguran u svoj život na suhom. Goran nije odavao svoju motivaciju niti se s ikime upuštao u razgovor, posebno ne u razgovor o sebi. Kroz vlastito iskustvo i iskustvo rada s ljudima u dokumentarnim filmovima stekla sam saznanje da se ekstremna motivacija javlja u nedostatku nečeg drugog'. ustvrdila je Burnać.

Goranovu je motivaciju istraživala kako bi kroz njegov lik rekla nešto o tome što nas to pokreće na disanje, pa onda isto tako i na ne-disanje.

Pet godina snimanja

Istraživanje teme trajalo je godinu dana, postprodukcija isto toliko, a snimanje pet godina, s obzirom da je redateljica htjela protagonistu dati vrijeme da se privikne na njezinu prisutnost s kamerom i znatiželju, te razvije odnos povjerenja i privatnosti. 'Na početku snimanja pitala sam Gorana mogu li ga snimiti dok spava i rekao mi je da neće moći zaspati dok zna da ga netko gleda. Pet godina poslije rekla sam mu da bih ga htjela snimiti dok spava, tada mi je rekao da ga je baš briga, da radim što hoću i znala sam da je kraj snimanja. Zajedno smo ostvarili sve što sam smatrala potrebnim za film', napomenula je.

Proputovali su i preronili puno, od južnog Jadrana prema Italiji, tražeći dubinu za Goranov trening, pustinja i bazena u Dubaiju do svjetskog prvenstva na Cipru, gdje je Goran osvojio medalju First Over All u dubinskom ronjenju na dah.

'Mnogo zanimljivog materijala nije montirano u film. To mi je bilo najveće veselje. Nisam se dugo dvoumila oko biranja scena i kadrova, napravila sam to bez sentimenta i izabrala najbolju cjelinu', rekla je Burnać o svom filmu, čiji je producent Restart.

Kako je željela snimati i po sat vremena pod vodom educirala se za Advanced Scuba Diver, Rescue Diver, Dry Suit Diver, Ice Diver, Cave Diver. 'To su bili lijepi izazovi pa se čine laki. Veći i teži izazov je bio dobiti povjerenje od ljudi koji su na neki način bili uključeni u stvaranje filma. Činilo mi se da se to povjerenje ne stječe, nego se dobije ili ga nemaš', napomenula je.

Tijekom istraživanja teme za film pridružila se znanstvenom medicinskom istraživanju o mehanizmima mozga za preživljavanje u apneji gdje sudjeluje kao subjekt istraživanja. Istraživanja vode Ivan Drviš i dr. prof. Željko Dujić na Medicinskom fakultetu u Splitu s timom najboljih svjetskih znanstvenika na tom području. 'Odjednom sam bila potpuno duboko u temi, i iskustveno i teorijski da se vlastita režija filma po prvi put dogodila kao organski proces', rekla je.

Vjera u sebe kroz priču o jednom udahu

Burnać kaže da filmom nije htjela pokazati koliko je taj sport uzbudljiv, opasan ili fascinantan nego nešto sasvim drugo. 'Htjela sam film kao motivacijsko sredstvo drugima, kao iskustvo vjere u sebe kroz priču o jednom udahu', ustvrdila je. 'Držanje daha je ekstremna disciplina, iskustvo je individualno, a zbog opasnosti izvođenja apneje bitno je da svaki gledatelj osobno donese svoje mišljenje o tome', dodala je.

Po njezinim riječima, znanstveno shvaćanje prilagodbe organizma ekstremnim uvjetima i zahtjevima u kojima se nalaze elitni ronioci na dah često zaostaje za njihovim sportskim rezultatima.

'Pretjerivanje u bilo kojem sportu može štetiti zdravlju. Ronjenje na dah se percipira kao ekstreman sport čak i kada nije pretjerano opterećenje vježbanja. Takva percepcija je razumljiva zbog opasnosti od utapanja i zbog česte izloženosti hipoksiji, hiperkapniji, hipotermiji i drugim ekstremnim uvjetima okoline u kojima se ono često provodi', napomenula je.

Međutim, smatra, doživljavanje tog sporta kao opasnog uglavnom je potaknuto urođenim strahom od gušenja i time povezanim predrasudama, poput one da ponavljajućim dugotrajnim držanjem daha čovjek postane gluplji ili se dogodi nešto jako loše, jer mozak ostane bez kisika.

Mozak za vrijeme black outa

Dodaje da su znanstveno dokazali medicinskim istraživanjima kako mozak nikada nije bez kisika, već u apneji ima visoku saturaciju kisika koja ostaje nepromijenjena tijekom držanja daha, te ne dolazi do moždanog oštećenja. Zasad je još nepoznato što se događa s mozgom za vrijeme black outa, što je obrambeni mehanizam kojim se mozak štiti od oštećenja, no u pripremi je protokol za novo istraživanje te teme.

Po njezinim riječima, znanstvena medicinska istraživanja s elitnim roniocima na dah donose nova otkrića koja mogu biti u širokoj medicinskoj primjeni, ali i služe za edukaciju ronioca i trenera, te stvaraju klasifikaciju dopuštenih i zabranjenih ronilačkih mjera što doprinosi sigurnosti u ronjenju. 'Ronjenje na dah nije opasno. Opasni mogu biti ronioci i njihov način ronjenja', istaknula je.

Burnać kaže da je apneja psihološki vrlo izazovna i da je osjećaj gušenja prisutan samo u njenoj prvoj fazi, koja je i najbolnija, a prevlada se mentalnim procesom opuštanja. 'Naizgled ono što se čini kao prijetnja i što je konfliktno, istovremena bol i opuštenost, vodi u sklad bivanja unutar jedne situacije, u kojoj su prepuštanje i maksimalna opuštenost jedini način svjesne kontrole. Zbog toga sam se zaljubila u apneju', zaključila je.

Putovanja po svjetskim festivalima

Njezin je film svjetsku premijeru imao na prošlogodišnjem izdanju prestižnog filmskog festivala Hot Docs u Torontu, otkad obilazi svjetske festivale.

'Od početka rada na filmu vjerovala sam u Gorana i u snagu priče koju gradimo. Snimala sam film s ambicijom i željom da ostvari uspjeh na najvećim svjetskim festivalima. Svaki dan sam gledala Gorana u njegovom neprekidnom davanju onome što voli, radila s trenerom i znanstvenicima u laboratoriju, međusobno smo si bili motivacija i inspiracija za vrhunski rad. Osjećala sam odgovornost dostojno uzvratiti Goranu za njegovo davanje u film', ustvrdila je.

Europska premijera filma bila je na jednako važnom festivalu Karlovy Vary, film je prikazan na Dokufestu u Prizrenu gdje je dobio nagradu za najbolji debitantski film 'The Best Balkan Newcomer', pa na festivalima Makedox, Zurich FF, Doc Point Tallinn, Minsk IFF, Festival mediteranskog filma Split, Liburnija FF, Vukovar FF, Cineast Festival Luxemburg.

Nakon ZagrebDox-a film kreće na turneju po hrvatskim gradovima gdje će biti i Čolak, a u travnju film ide na festivalu u Palm Springs, Moskvu i Beč.

Bojana Burnać (Sisak, 1981.) magistrirala je kameru na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radila je kao snimateljica na kratkometražnim i dugometražnim igranim, dokumentarnim i eksperimentalnim filmovima, a 'Moj život bez zraka' njezin je redateljski prvijenac.