U središtu filma, koji se prikazao 1. ožujka u regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa, majka je redateljice Srbijanka Turajlić, ugledna političarka i aktivistica koja je imala važnu ulogu u prosvjedima protiv Miloševića zbog čega je izgubila radno mjesto profesorice na fakultetu.

Nakon Drugog svjetskog rata dio stana u kojemu je živjela je, po naredbi komunističkih vlasti, dan dvjema ženama i od tada su jedna vrata stana uvijek bila zatvorena. To potakne niz razgovora majke i kćeri o prošlosti, politici, društvu, aktivizmu, budućnosti.

Redateljica kaže kako nikada nije preispitivala što je u zaključanim sobama. 'To je bio kao zid, prirodna barijera, mislila sam da je to normalan stan kao i svaki drugi, a tek sam kao odrasla počela preispitivati zašto je to tako', napomenula je Turajlić uoči svoje projekcije na ZagrebDoxu, na koju dovodi i svoju glavnu protagonisticu, koju nije planirala staviti u središte filma, no to se kroz razgovore i petogodišnje snimanje postupno dogodilo.

'Majci nije bilo ugodno što je tako ispalo, ali suštinski je razumjela zašto sam imala potrebu preispitati njezin angažman i nedostatak svog angažmana postaviti u srce priče. Na kraju se šokirala u kolikoj je mjeri u filmu, no ljepota dokumentarnog filma i je u tome da on zapravo pronađe vas', rekla je.

Autorica nije mislila staviti fokus na devedesete, već ravnomjernije rasporediti povijesna razdoblja, no 'sve teme koje me  zanimaju najbolje su se ilustrirale onime što se dešavalo tad'.

U to vrijeme, kada je redateljica imala trinaest godina, njezina se majka počela baviti aktivizmom. 'Nije bila kod kuće, nego na ulici, to je bilo opasno, nisam znala što radi i što se događa, no sada to promatram iz vizure odrasle osobe koja ima istu dilemu - treba li se angažirati', rekla je.

S obzirom na srpsku današnjicu majka je razočarana, a nagradu koju je dobila za promicanje slobode i demokracije smatra beskorisnom.

Redateljica se slaže s majkom da je sve to bio fijasko i da generacija njezine majke nije ni u čemu uspjela, čak je i na sljedeće generacije prenijela osjećaj da nikakav angažman ne može uroditi plodom, no vjeruje i da nije važno jesi li stigao na cilj, nego kako si putovao.

'Povijesna priča nije primarna, ljudi reagiraju na središnju temu - što je to što jedna generacija daje drugoj, imamo li hrabrosti ili bježimo, osjećamo li širu odgovornost ili ne', rekla je.

Film je dobro prihvatila i inozemna publika, nagrađen je na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu (IDFA). 'Događalo se da nam na ulici u Amsterdamu ljudi priđu i kažu da ih je film dirnuo, a da su se u završnoj sceni, kada me majka fiksira pogledom i kaže - sada je red na vas, osjećali kao da je govorila izravno njima', napomenula je.

'Ustvari ljudi reagiraju na pitanje koje je danas jako važno u Europi - Što ćeš ti napraviti? Ako nečemu ovaj film služi, onda je to da pokaže gdje će sve otići ako se ne reagira na vrijeme', dodala je.

Turajlić kaže kako je srpski dokumentarni film posljednjih godina u uzletu, ne samo zbog nekoliko entuzijasta ili određene generacije filmaša, već i zato što su se za to stvorile institucionalne pretpostavke. 'Pravi ljudi su došli na institucionalne pozicije gdje mogu sustavno podupirati dokumentarni film. Hrvatski primjer je pokazao koliko se to dobro može postaviti, ali i naglo zaustaviti promjenom okolnosti. Bojim se da se i nama može dogoditi isti scenarij kao u Hrvatskoj', ustvrdila je.

Mila Turajlić (1979., Beograd) studirala je politologiju, međunarodne odnose, medije i komunikacije na Ekonomskom fakultetu u Londonu, a filmsku i televizijsku produkciju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.

Režirala je kratkometražne filmove 'La vie des morts' (2003), 'Neotihuacan' (2006), 'Fara Nume' (2009) i 'Passages' (2016) i dugometražni dokumentarni film 'Cinema Komunisto' (2010) za koji je dobila šesnaest nagrada.