Tragikomedija 'Doma je najbolje (Lapin Lapin)' francuske dramatičarke, redateljice, glumice i plesačice Coline Serreau donijela je na zagrebački repertoar neobičnu kombinaciju angažirane aktualne tematike, britkog crnog humora i prepoznatljivog senzibilnog redateljskog rukopisa Renea Medvešeka, koji je tu uvrnutu priču o neobičnoj obitelji ispričao s puno šarma, ritma, plesa i razumijevanja za njezine članove i njihove doista nesvakidašnje sudbine.

Coline Serreau je najpoznatija po predlošku za filmsku komediju 'Tri muškarca i kolijevka' gdje neženje otkrivaju čari očinstva, koji je potom doživio američku ekranizaciju i postao planetarni hit. Njezin rani crnohumorni tekst 'Doma je najbolje (Lapin Lapin)' praizveden je 1986. i od tada je postavljan na brojne pozornice diljem svijeta. Tekst je ubrzo postao vrlo popularan, a svojedobno je izveden i u Zagrebu u produkciji Putokaza pod naslovom 'Zeko Zajec' (lapin u prijevodu s francuskog znači zec) u režiji Janusza Kice. Taj tekst je zanimljiv po tome što autorica u njemu spaja različite žanrove poput crnog humora, ironije, apsurda i fantastike, te što ga redovito mijenja i prilagođava promjenama u društvu, posebno onima vezanim za socijalne i političke okolnosti.

Tako je i ova verzija nabildana s mnoštvom aktualnih motiva, kao što su ovrhe, cyber kriminal, trgovina oružjem, terorizam, problem hidžaba, tolerancija i pravo na različitost. Ti motivi, uz standardne obiteljske teme i traume, kao što su propala karijera, otkaz, raspad braka i unutarobiteljski odnosi, zaokružuju sliku suvremene obitelji Zekó (Lapin), koja se bori za egzistenciju i usprkos činjenici da živi u vrijeme apsurda, ne odustaje od vjere u obitelj i obiteljske vrijednosti.

Obitelj Zekó nije tipična građanska obitelj koju tresu sitne trzavice i problemi, nego prilično neobičan skup ljudi koji svojim izborima odražavaju besperspektivnost našeg vremena, ali i duboku ljudsku potrebu za angažmanom i promjenom. Zaplet se zahuktava u trenutku kad se u mali jednosobni stančić, čiji poštanski sandučić zatrpavaju ovrhe, a obiteljsku sigurnost potkopavaju brojni dugovi, vraćaju jedan po jedan: odrasli sin Jeannot i kćeri Marie i Lucie, a kasnije i nesuđeni zaručnik Gérard, susjeda, gospođa Duperri, i snage Novog reda, koji doslovno svojom fizičkom prisutnošću i suludim životnim pričama kontaminiraju ionako opterećenu obitelj. U tako prenatrpanom, skučenom prostoru razotkriva se dinamika novonastalih obiteljskih odnosa koja iznosi na površinu dotad skrivene napetosti, svađe i suprotna mišljenja.

Redatelju i glumcu Reneu Medvešeku ovo je prva režija u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Medvešek je poznat je po svom specifičnom senzibilitetu kojeg je iskazao već u svojoj ranoj režiji 'Brat magarac' u Zagrebačkom kazalištu mladih, a kasnije ga razvio u brojnim predstavama kao što su 'Kristofor Kolumbo' i 'Huddersfield', također u ZKM-u, zatim 'Tko pjeva zlo ne misli' u HNK-u i komadu 'Kao na nebu' u Gavelli. Ni u ovoj predstavi nije odustao od svog kazališnog jezika. Apsurdni svijet obitelji Zekó oživio je izmjenjivanjem žestokih grupnih scena s tipičnim obiteljskim svađama i nadmudrivanjima, zatim suptilnih, prigušenih monologa u kojima glumci izravno, u ispovijednoj formi, razotkrivaju publici svoje najintimnije dileme i nade, te rasplesanih i raspjevanih dionica u kojima ansambl uz puno dobrog ritma, stvorenog kuhinjskim 'instrumentima' (žlice i slično) unosi relaksaciju u napetu atmosferu. Rezultat je dinamična i prilično aktualna priča koja nam poručuje da u vremenu u kojem su mnoge vrijednosti izokrenute, apsurd zamijenio logiku i u kojem je sve moguće, obitelj ipak može biti karika spasa, mjesto iz koje možemo crpsti energiju i snagu.

Predstavu definitivno nosi Anita Matić Delić čija Mama je u središtu tog obiteljskog ludila. Premda ona rečenicom 'Dosta mi je obitelji luđaka!' precizno oslikava sliku i atmosferu u obitelji Zekó, dajući naslutiti razočaranje i svojom obitelji i svojim životom, Matić Delić strastveno, živo, užurbano i energično igra lik Mame kao temelja obiteljske sigurnosti, istodobno razotkrivajući da je ne muče toliko 'idiotarije njene djece' koliko 'sivilo koje ju je prekrilo' i činjenica da ju nitko ne pita kako se osjeća. Prikaz sudbine Mame tako postaje prikaz sudbine brojnih žena te problema odgoja i roditeljstva.

Sreten Mokrović se svojim likom Tate, koji u zrelim godinama očekuje povišicu, a dobiva otkaz kao tehnološki višak, nakon uloga u Gavelli i ZKM-u, dokazao i kao izvanredan komičar. Premda ne izgovara puno teksta, izražava se gestama i očima, a jedna od zvučnijih replika svakako je ona izgovorena nakon priznanja da je dobio otkaz i da se stoga za vrijeme radnog vremena danima vozi metroom: 'Govna možemo gutati i doma, barem smo na toplom!'

Josip Brakus kao najmlađi sin Zekó, uvjeren da potječe od vanzemaljaca, živi u svom svemiru i usprkos tome što je izbačen iz škole, pokušava svojom pozitivnom energijom utjecati na obitelj. Njegov lik na neki način objedinjuje sve ostale članove. Naime, dok su ostali zaokupljeni svojim sudbinama ili spašavanjem svijeta, ili pak uništavanjem neprijatelja, Zekó je zaokupljen svojom obitelji. Brakus ga utjelovljuje zadivljujuće točno; njegov Zekó je djetinjasto zaigran i zabavan, stalno je u pokretu, bubnja i trčkara, naivno vjeruje u ljude i iskazuje ljubav prema svojoj obitelji.

Damir Poljičak kao najstariji sin Bébert, tobože staloženi i odgovorni student medicine, razotkriva se kao cyber kriminalac, dok Luka Petrušić, kao drugi sin Jeannot, anarhist i trgovac oružjem, bježi pred policijom. Mirela Videk Hranjec kao kći Lucie, koja napušta zaručnika Gérarda jer je na neprikladan način za stolom izgovorio 'Dodaj mi sol', te Mia Anočić Valentić, kao druga kći Marie koja ostavlja zaručnika pred matičarem, svojim ulogama odražavaju apsurdnost našeg vremena. Tu je i Elizabeta Kukić čiji lik susjede Duperri pridonosi duhovitosti predstave.

Osim spomenutih glumaca, sudjeluju još i Matija Šakoronja kao zaručnik Gérard, Karlo Mlinar kao Predsjednik Vlade, Drugi policajac i Hervé te Igor Jurinić kao TV voditelj, Prvi policajac i Mali vojnik. Predstavi su pridonijeli svaki na svoj način scenografkinja Tanja Lacko, kostimografkinja Milena Matijević Medvešek, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek i autori glazbe Matija Antolić.