'Kažu da urednici ne vole prevoditeljima vraćati lektorirani i redigirani tekst jer prevoditelji nepotrebno kompliciraju. Što vi kažete na to', pitala je Mirela Priselac urednike Natašu Medved iz Naklade OceanMore, Natašu Pejić iz Znanja i Seida Serdarevića iz Frakture na tribini 'Dobar, loš, zao, prevoditelj' u organizaciji Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

'Sve zavisi', rekao je Serdarević, dodajući da su urednici, naravno, najsretniji kad dobiju sjajan tekst u kojemu se mogu koncentrirati samo na sitna brušenja.

'Ima tekstova koji budu jako crveni...'

'S druge strane, imate tekstove koji budu jako crveni i to u Wordu izgleda grozno, ali zapravo se radi o dobrim prijevodima s greškama koje se jednostavno daju ispraviti. Najteže je kad iz bilo kojega razloga prevoditelju nije legao sam autor i kad je cijeli ton prijevoda fulan. Na prvu se sve čini dobro, ali onda shvatite da to nije ta knjiga koju je autor napisao. Kako to ispraviti? Takve su situacije najteže, ali srećom ih nema mnogo kad radite s dobrim prevoditeljima', rekao je Serdarević.

Prema Medved, koja je na tribini nastupila u dvojakoj poziciji, i kao urednica i kao prevoditeljica, prevoditelji apsolutno moraju komplicirati kad im je tekst pred urednikom.

'Jednostavno, moraju zahtijevati uredničku ruku i pogled i iz pozicije prevoditeljice zavidna sam nekim kolegama za koje znam da imaju dobre urednike. Osobno nisam baš često imala takvo iskustvo, da urednica ili urednik imaju vremena sa mnom proći neke stvari', kaže Medved.

Pejić koja kao urednica u Znanju radi posljednjih deset godina također smatra kako prevoditelji imaju puno pravo u svakom trenutku znati što je tko radio na njihovom tekstu.

'Oni su esencijalni u oblikovanju knjige i rado prođemo s njima sva sporna pitanja. Prevoditelj ima pravo tražiti uvid u uredničke, lektorske, korektorske verzije i argumentirano odbiti neke intervencije. Često se, recimo, u poslu suočavamo s potpuno nepotrebnim uškopljavanjem jezika, zastupanjem određenih pravopisnih normi. Prevoditelj ima pravo na svoj izbor', kaže Pejić.

Je li branša seksi?

Priselac je urednike pitala bi li prijevodi bili bolji kad ne bi bilo silne utrke za objavom, kad bi se prevoditeljima dalo vremena da svoj tekst, kao vlastito umjetničko djelo, puste da odleži.

'Bilo bi idealno da tekstovi odleže i trudimo se da tako i bude, ali jednostavno ste u stisci s vremenom. Svi smo preopterećeni, a prevoditelja je malo, posebno kad govorimo o manjim jezicima, čak i o velikim. Broj prevoditelja nam je uvijek ograničen jer, iako imamo cijeli niz inicijativa, problem je da zapravo mladi sve manje upisuju Filozofski fakultet i jezične grupe te da je i među onima koji ih upisuju jako mali broj onih koji se žele upustiti u književno prevođenje. To je sad pitanje jesmo li mi kao branša uopće seksi da bi ljudi u njoj vidjeli svoju budućnost', rekao je Serdarević dodajući da unatoč tome što tekst ne odleži, on opet prođe kroz više faza, lektora, urednika.

'Prevoditelj se tada već odmaknuo pa se onda vrati na tekst. Vrlo rijetko smo baš pod takvim jakim vremenskim pritiskom, ipak nismo dnevne novine', zaključio je.

Medved je komentirala kako, kao suatori književnog djela, prevoditelji imaju nekoliko mjeseci za raditi na onome što je originalni autor pisao godinama. Pritom obično prevode i nešto što sami ne izaberu.

'Tržišni su i materijalni uvjeti tu jako bitni i još kad se dogodi da su autor i prevoditelj negdje u procesu posvađani onda je još posebno teško. Ali ako si prevoditelj uzme dovoljno vremena i truda i ako je dovoljno uporan, on može doskočiti bilo kakvom tekstu i izboriti se s njime. To je ono što čini dobrog književnog prevoditelja - kad u svim ovim uvjetima ipak uspije napraviti dobro umjetničko djelo, odnosno, korektno. Zapravo, usudila bih se reći, postoji vrlo malo iznimnih književnih prijevoda koji odskaču i obično su to ovi koji su nagrađivani kroz Isu Velikanovića. Realno, ima ih jako puno korektnih, što mislim u najpozitivnijem smislu. Oni su prosjek', rekla je Medved.

Tjeskobe i traume

Književni prevoditelji, dodala je, vjerojatno imaju iste tjeskobe i traume kao i pisci.

'Osobno sam znala sjediti nad prijevodom i osjećati se toliko loše samo zato jer se taj dan nisam bila spremna suočiti s tekstom. Sve su to faze. Najdraža mi je ona kad prođem prvu ruku, tzv. 'kopanje', i posvetim se poliranju. Tu dolazi do izražaja sav vaš potencijal, još kad pritom imate mira i kad vam je možda još i sjeo honorar pa ste si nabavili neke sjajne cipele. E, tada vam dođe inspiracija i ful prevodite', kaže Medved.

Na pitanje imaju li određeni pisci svoje prevoditelje, odnosno traže li urednici za neki žanr ili pisca uvijek istog prevoditelja, Pejić je rekla da definitivno da.

'Sigurno se između prevoditelja i određenog autora događa određena kemija. Volimo se šaliti da akcijske trilere pišu pretežno muškarci i da takvi bolje sjednu prevoditeljima. Prevoditeljice vole više psihologizirati ili barem nas žene prati taj glas pa im bolje leže knjige ljubavne, obiteljske tematike, psihološki romani koji tematiziraju odnose. Mada, nema pravila', dometnula je i ispričala o iskustvu prevođenja jednog serijala na kojemu je radilo više prevoditelja.

'Bio je to nesretan splet okolnosti pa su nam taj popularni vampirski erotski serijal na koncu prevodila tri različita prevoditelja, što je vrlo nepopularno. Inače su ga prevodile isključivo prevoditeljice, ali je onda uletio prevoditelj koji se na kraju odlično snašao. Poslije mi je rekao da je to jednostavno dobro i korektno napisana knjiga pa da je zato lako obavio svoj posao.'

Medved je komentirala kako se eventualno po određenim žanrovima biraju uvijek određeni prevoditelji, ali da nema pravila.

'Zna se, recimo, kome više leži poezija. Ja ju se ne bih usudila prevoditi, primjerice. Pokušala sam i vidjela sam da mi ne ide. Prevoditelj mora biti svjestan sebe i svojih mogućnosti. To je isto ono što čini dobrog prevoditelja, koji nije zao, koji će urednicima reći: 'Ne, ja to ne mogu'. Takvima smo vrlo zahvalni', rekla je Medved.

Prijevod kojeg ništa nije moglo spasiti

Što je s mladim prevoditeljima u situaciji kada postoje dezignirani etablirani prevoditelji za određene pisce i žanrove, pitala je Priselac, zatvara li im se tako ionako uzak prostor?

'Ne možemo generalizirati. Odlično je kada jedan prevoditelj prati autora i kad je u kontaktu s njim. Pojedini čak i rade radionice sa svojim prevoditeljima. David Grossman je nedavno u Hrvatskoj imao radionicu za svoj novi roman, za prijevod s hebrejskog. To su, naravno, situacije koje su idealne. Bude i situacija kad dođe do zamora materijala, kad se primijeti da poneki prevoditelj jednostavno više nije u onoj formi kao prije 20-30 godina. To je normalno kod svih, kod urednika, na kraju krajeva, i kod samih autora. Mladim prevoditeljima svakako treba davati šansu, ali nekad je teško jer ako tražite potpore, a radi se o zahtjevnijoj književnosti i manjim jezicima, onda se od vas traži da angažirate iskusnog prevoditelja. Tako se nađete u neugodnoj poziciji. Nizozemci su tome, primjerice, odlično doskočili. Oni licenciraju prevoditelje i podržavaju da se im se javljaju mlađi prevoditelji s probnim prijevodima. Ako su dovoljno dobri onda ih pozovu i dodjele im mentora. Ponovno, i to je situacija koja je gotovo idealna. Volio bih da je kod nas tako za prevoditelje s naših jezika na druge strane jezike jer, govoreći iz pozicije nekoga tko prodaje prava, ponekad vidite da ti ljudi znaju jezik, ali ne dovoljno dobro. Neke se nijanse gube', rekao je Serdarević dodajući da je stanje u praksi dosta komplicirano i da se mijenja od knjige do knjige.

'Moj je stav da je urednik najodgovorniji u proizvodnom procesu. On je taj koji bira suradnike, koji na kraju tekst pušta u tisak. On je odgovoran ako je pustio loš prijevod, ako ga nije vratio prevoditelju, dao redaktoru ili, u krajnjoj liniji, ako nije odustao od objavljivanja knjige. Imali smo mi i takvih slučajeva gdje smo odustali bez obzira na ulaganja. Prijevod je bio takav da nije bio za objavljivanje i ništa ga nije moglo spasiti', kaže Serdarević.

Pejić je ispričala o svom iskustvu suradnje s mladim prevoditeljima.

'Svojedobno sam molila pročelnicu Katedre za skandinavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu da mi preporuči mlade za prijevod trilogije sa švedskog. Isprva se nećkala, ali mi onda ipak jest preporučila dvoje aspolvenata koji su posao odradili vrhunski za početnike i strelovito napredovali sa svakom novom knjigom. Danas su etablirani. Za svakog je urednika vrlo izazovno dati šansu mladom prevoditelju, ali je sjajno kad prepoznate talent i kad nekoga možete potaknuti da se nastavi baviti tim pozivom za koji je očito rođen', kaže.

Priselac je, na tragu ranijeg komentara Pejić da prevoditeljice bolje plivaju u određenim žanrovima, urednike pitala i vjeruju li i u 2019. da je bitno da pisce prevode prevoditelji, a da spisateljice prevode prevoditeljice.

Medved je rekla kako se u tom slučaju pita koliko bi prevoditeljice uopće imale posla.

'Ženski' posao

'Prevodi se više muških autora pa onda žene tu baš i ne bi imale posla. Ali to je pitanje koje se prije svega tiče toga može li se netko uživjeti u priču ili ne. Pričala sam s kolegom koji trenutno prevodi tekst autorice u kojoj je dosta toga što se tiče ženske kozmetike i sličnih tema. On mora malo više vremena provesti u istraživanju tih naziva, konzultirati kolegice i prijateljice, ali to je isto što svi radimo kad prevodimo knjigu s, npr. jako puno nepoznatih biljaka i životinja. Na takvoj osobno zahvalim uredniku jer nemam živaca za takvu vrstu detalja i uvijek se divim prevoditeljima koji se umiju izboriti sa svime time i uživjeti se', kaže Medved.

'Ako pođemo od toga da je prevoditelj = pisac, onda on, ako je dobar, može prevesti bilo što, povijesni i erotski roman, muški i ženski tekst, on mora moći ući u glavu pisca, što naravno da je najteže, ali to je ta razlika koja čini vrhunski od vrlo dobrog prijevoda. A kad bismo prevođenje dijelii po rodu, onda se knjige ne bi ni prevodile jer je muških prevoditelja malo i posao je dominantno ženski, i u svijetu, ne samo kod nas', kaže Serdarević.

Priselac ih je pitala i koliko često objave nešto na poticaj prevoditelja.

'Bit ću iskren: tu i tamo', kaže Serdarević.

'Uglavnom sam ja taj koji bira knjige i onda im tražim prevoditelja. Ako nešto i jest na poticaj prevoditelja, to su obično jezici koje ne poznajem i s kojih nemam priliku čitati. Onda se posavjetujem. Ali na stol dobijem oko 2000 knjiga godišnje i onda iz toga trebam raditi selekciju, tako da rijetko idem na preporuke. Uz to, vremena su se promijenila u zadnjih deset godina, proces se ubrzao. Sada dobivamo stvari puno prije nego izađu u javnost, prije nego ih prevoditelji imaju priliku vidjeti. Šalju nam ih agenti ili izdavači kao rukopise i tako dobivamo skoro 70 posto knjiga koje kasnije izdamo', kaže Serdarević.

Medved je rekla da osobno voli kad prevoditelji preporuče neki naslov.

'U OceanMoru se spremamo objaviti nešto upravo na preporuku prevoditelja, ali u toj se izdavačkoj kući oduvijek s prevoditeljima usko surađivalo. Pitanje je, naravno, tko je ta osoba koja daje preporuku. Mora postojati povjerenje i dublja veza, to mora biti netko čiji sud već poznaješ i vjeruješ mu, ali da se preporuka uklapa i u izdavački i tržišni plan. Uvijek se mogu naći neki kompromisi', ispričala je Medved te dodala kako je na prijašnjem poslu, u Edicijama Božićević, sama sebi bila i urednica i prevoditeljica. 'Tako da, eto, bude i toga', poručila je.

Na tribini je predstavljen i video Društva hrvatskih književnih prevodilaca u kojemu pisci Kristijan Novak, Ivana Bodrožić, Zoran Ferić, Asja Bakić i Miro Gavran, Ivica Prtenjača, Monika Herceg i Drago Glamuzina govore o svojim iskustvima s prevoditeljima.