Scrooge, 1843.

Stari bogati škrtac Ebenezer Scrooge, kojega pred blagdan posjećuju duhovi Božića prošlih, sadašnjih i budućih te pokušavaju u njegovo srce unijeti malo topline, pojavio se 19. prosinca 1843. u 'Božićnoj priči' Charlesa Dickensa. Slavnog su pisca na pisanje potaknuli prizori siromašnih koje je svakodnevno viđao na ulicama viktorijanskog Londona, a na koje su bogataši bili potpuno ravnodušni.

Dickens je i sam vrlo dobro znao kako je to biti siromašan jer su mu oca Johna, još dok je bio dječak, zatvorili zbog dugova. Mladi je Charles zato rano morao početi naporno raditi, samo da bi preživio. Problemom siromašnih u fikciji se odlučio pozabaviti nakon što je u zimu 1843. u londonskom Clerkenwellu posjetio školu za siromašnu djecu. Vratio se tada ideji koje se već bio dotaknuo u svom prvom romanu 'Pickwickovci' iz 1836., grešniku kojega nadnaravna intervencija potakne na promjenu. U toj verziji riječ je o crkvenjaku Gabrielu Grubu, kojega posjećuju goblini.

Razlog za to što je ta stara priča o preobraćenju škrtice u dobročinitelja i danas toliko popularna leži prije svega u tome što je vješto uhvatila duh viktorijanskog Božića i ponudila idealnu viziju blagdana obilježenih obiteljskim okupljanjima, ićem i pićem, plesom, igrama i radošću. Popularizirala je zapravo i sam izraz merry Christmas, a Scrooge, koji je ove godine napunio 175 godina, 1982. je ušao u Oksfordski rječnik. Znači, dakako, tvrdicu.

Dosad je o njemu izašlo mnogo filmova, ali kritičari uglavnom kao najboljeg Scroogea na ekranu hvale Alastaira Sima iz 1951. Ne treba, međutim, zaboraviti ni Billa Murrayja u 'Scroogedu', Michaela Cainea u Muppetovoj verziji 'Božićne priče' 1992., Kelseyja Grammera u mjuziklu iz 2004., Jima Carreyja u Disneyevoj verziji iz 2009., ali ni ženskih inačica Scroogea u filmovima 'Gospođa Scrooge' s Cicely Tyson iz 1997., 'A Diva's Christmas Carol' iz 2003. s Vanessom Williams i 'A Carol Christmas' iz 2003. s Tori Spelling, ni više ni manje.

Rudolf, 1939.

Bilo je uobičajeno vjerovati da saonice Djeda Mraza vuče osam sobova, sve dok se nije pojavio Rudolf, deveti i danas najpoznatiji sob te jedan od omiljenih blagdanskih junaka. I s lijepom poukom. Rudolfu su se naime, kako ide priča, ostali u ekipi rugali jer je imao svjetleći crveni nos, ali upravo mu je ta osobina dobro došla jedne večeri, kad je bila loša vidljivost. Djed Mraz ga je zato postavio na čelo saonica, da im osvjetljuje put.

Temeljen dijelom na legendi o ružnom pačetu, Rudolf je nastao tijekom Velike depresije u Chicagu, u lancu trgovina Montgomery Ward, za koji je kao copywriter radio Robert L. May. Poslodavac je od njega tražio da osmisli lik koji će u prosincu pojačati prodaju bojanki za djecu. Maya je inspirirala njegova četverogodišnja kćerka Barbara, kojoj su u gradskom zoološkom vrtu omiljeni bili upravo sobovi. Na ideju crvenog nosa došao je dok je jednog jutra sa svog uredskog prozora promatrao kako se s jezera Michigan diže magla.

Tragično, dok je radio na bojanki o Rudolfu, Mayu je od raka preminula supruga Evelyn, ali je utjehu uspio pronaći u tome da radi na nečemu što će uveseljavati djecu. I zaista, priča je samo prve godine distribuirana u 2,4 milijuna primjeraka. Rudolfovi komercijalni počeci vrlo su se brzo zaboravili te je postao sastavnim dijelom božićnog folklora najprije zahvaljujući crtiću producenta Maxa Fleischera iz 1948. te dječjoj pjesmici iz 1949., koju je napisao djever Roberta Maya, Johnny Marks.

Divan život, 1946.

Najbolji božićni film svih vremena, klasik Franka Capre 'Divan život' inspirirala je zapravo božićna čestitka. Povjesničar specijaliziran za Američki građanski rat Philip Van Doren Stern iz zabave je u studenom 1939. napisao kratku priču od 4000 riječi, 'Najbolji dar' (The Greatest Gift), koju je potom poslao nizu časopisa. Međutim svi su ga odbili. Četiri godine kasnije nabasao je na nju i odlučio je poslati svojim prijateljima uz čestitke. Jedna je nekako došla i do agenta Caryja Granta, Franka Vincenta, koji ga je predložio svom klijentu. Filmska tvrtka RKO kupila je prava, ali nikako nije uspijevala razviti scenarij. Onda je priču proslijedila Caprinoj novoj produkcijskoj kući Liberty Film.

Na scenariju je radilo čak devetero autora; osim Capre, čuveni Dalton Trumbo, zatim Dorothy Parker i Clifford Odets. Umjesto Granta, za glavnog junaka Georgea Baileyja, poslovnog čovjeka na rubu samoubojstva na sam Badnjak, na koncu je izabran James Stewart.

Georgea su pritisnuli brojni problemi, a kap koja je prelila čašu bio je gubitak osam tisuća dolara, koje je zabunom ispustio. Tada se pojavljuje njegov anđeo čuvar Clarence (Henry Travers), koji ga želi odgovoriti od čina, pokazujući mu kako bi njegov grad, obitelj i poznanici izgledali da se nikad nije rodio. Danas se taj junak smatra jednim od kultnih, a film 'Divan život' jednim od najinspirativnijih svih vremena.

Stewart u njemu skoro pa i nije glumio. Tada se upravo vratio iz Drugog svjetskog rata, kao vojni pilot i višestruko odlikovan junak, te je namjeravao odustati od glume i posvetiti se 'važnijim' stvarima. Capra ga je na koncu nagovorio uvjeravajući ga da će priča o Baileyju ljudima biti itekako vrijedna.

Grinch, 1957.

Zeleni negativac koji za blagdane, kao i Scrooge, doživi preobražaj, Grinch, djelo je Dr. Seussa, slavnog američkog pisca knjiga za djecu. Pojavio se 1955. u priči 'The Hoobub and the Grinch', u kojoj je iskoristio dobronamjerno stvorenje prodajući mu dio uzice, a uvjeravajući ga da vrijedi više nego Sunce. Dr. Seuss, pravim imenom Theodor Seuss Geisel, zločestom se junaku vratio nakon što je dovršio 'Mačka sa šeširom' i odlučio mu dati vlastitu priču, 'Kako je Grinch ukrao Božić!'.

Grinch, cinik boje avokada, živi u spilji iznad grada Who, čiji su ga stanovnici odbacili još dok je bio malen zbog njegove zlobe i izgleda. Prezir koji ovaj antijunak osjeća prema ljudima do izražaja dolazi osobito za vrijeme Božića, pa jedne godine odluči da će blagdanu napokon stati na kraj. Upravo zato priča se često doživljava kao snažna kritika komercijalizacije blagdanske sezone.

Dr. Seuss je inspiraciju za Grincha pronašao u samome sebi, u nekima od svojih najgorih osobina. Kad je napisao knjigu, imao je 53 godine, točno onoliko koliko Grinch trpi stanovnike Whoa prije nego svima odluči uništiti veselje, a kasnije je vozio i automobil s personaliziranim tablicama na kojima je pisalo 'GRINCH'.

Nedavno je izašla najnovija adaptacija priče, animirani film 'The Grinch' s Benedictom Cumberbatchom. Osim te, poznata je i verzija iz 2000. s Jimom Carreyjem i u režiji Rona Howarda te MGM-ov animirani serijal iz 1960-ih, u kojemu je Grinchu glas posuđivao Boris Karloff.

Čudo u 34. ulici, 1947.

Fantastična humorna romantična drama ovjenčana s tri Oscara i dva Zlatna globusa 'Čudo u 34. ulici' još je jedan božićni klasik, a potaknule su ga tipične blagdanske gužve. Američki scenarist i producent Valentine Davis upravo je u takvoj situaciji, dok je stajao u dugom redu u robnoj kući, došao na ideju. Zapitao se što bi pravi Djed Mraz rekao na cijelu tu strku i zbrku.

Za izvornu priču dobio je Oscara, dok je još postojala nagrada za tu kategoriju, a George Seaton, redatelj, napisao je scenarij te za njega također dobio prestižan kipić. Radnja je smještena u New York tijekom jednog adventa, dok grad obilježava Dan zahvalnosti. Kad vidi da unajmljeni Djed Mraz posrće od alkohola, ambicioznoj Doris Walker učini se da je sve propalo. Ona je organizatorica proslave Dana zahvalnosti i božićnih događanja u njujorškoj robnoj kući Macy´s, energična mlada žena koja pijanom Djedici mora hitno pronaći zamjenu.

Slučajno odabere Krisa Kringlea, simpatičnog starca duge bijele brade koji se odmah svidi njezinoj kćerkici Susan i kojem odijelo Djeda Mraza stoji kao saliveno. No Kris ubrzo počne tjerati kupce pričom o previsokim cijenama i tvrdnjom da je on pravi Djed Mraz, čime isprva izazove nezadovoljstvo Dorisina šefa. Nakon što on ubrzo shvati da Kringle na taj način dodatno privlači kupce, u dogovoru s njom odluči poslati ga psihijatru.

Ulogu Doris odigrala je tada debitantica Thelma Ritter, koja na špici nažalost nije navedena, a djevojčicu Natalie Wood, tada osmogodišnjakinja. Djeda Mraza glumio je Edmund Gwenn, koji je osvojio Oscara. Film je, inače, premijeru imao u ljeto zbog uvjerenja da tada ljudi više idu u kino, ali je vrlo brzo postao najpopularnijim božićnim naslovom. U boji je izašao 1985., a snimljena su i dva remakea, od kojih je jedan, onaj iz 1994., smješten u moderno doba. Scenarij je adaptirao otac kultne trilogije 'Sam u kući' John Hughes, a režiju potpisuje Les Mayfield. Krisa Kringlea u njemu glumi Richard Attenborough, a djevojčicu Mara Wilson.