Jedan je od najvažnijih hrvatskih pjesnika u zadnjih pola stoljeća, začetnik hrvatskoga poetskog postmodernizma, jedinstvena figura u društvenim znanostima u Hrvatskoj i istraživač koji je dao fundamentalni doprinos europskoj sociološkoj tradiciji na hrvatskom jeziku, neke su od njihovih ocjena.

Rođen je 8. kolovoza 1943. u Lukovu kod Senja. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Sušaku, psihologiju diplomirao na Beogradskom univerzitetu, a filozofiju i sociologiju na Zagrebačkom sveučilištu, gdje je i doktorirao sociologiju 1986. Najviše je radio u Urbanističkom institutu Hrvatske, Arhitektonskome fakultetu i Institutu „Ivo Pilar“ u Zagrebu.

Začetnik hrvatskoga poetskog postmodernizma

Pjesnik i kritičar Davor Šalat smatra ga jednim od najvažnijih hrvatskih pjesnika u zadnjih pola stoljeća i začetnikom hrvatskoga poetskog postmodernizma.

Nakon početnih zbirki pjesama krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, u kojima se osjećao i utjecaj filozofične i hermetične poetike razlogovaca, razvijao se u duhu postmodernističke pjesničke, ali i teoretske paradigme s naraštajem oko časopisa Pitanja, kazao je Šalat.

Pjesnik i kritičar Miroslav Mićanović ukazuje na Rogićev specifičan pjesnički jezik koji „vibrira baveći se energijom tijela, te njegovim stvarnim i mističnim postojanjem i znakovljem“.

U njegovu pjesničkom rukopisu u se prepoznaju intertekstualnost, metatekstualnost te konkretistička i vizualistička pjesnička praksa, a tematski je pjesnički inventar izniman od lučkih pjesama, pjesama o imenima, ženama i drugom do „rapavih kajdi“. U njime se ponavljaju Rogićevi opsesivni interesi i pustolovna istraživanja jezika i tijela, uspostavljaju vodoravne i horizontalne koordinate koje pozivaju čitatelja na put od zemnoga, konkretnog i predmetnog, do uzvišenog i metafizičkog, objašnjava Mićanović.

Jezično-stilska matrica Rogićeva pjevanja mijenja se između ironije i samoironije, od modernističkih zasada do postmodernističkih strategija, od ljubavničkog, predmetnog i povijesnog do konkretnog i zemljopisnog, kaže Mićanović i dodaje da se zemljopisno zapravo odnosi na Hrvatku.

Šalat uočava da kod Rogića postupno pojavljuju čak i razmjerno odrješiti identitetni orijentiri poput Domovinskog rata i obrane zemlje samim tijelima branitelja, Hrvatske kao generatora zavičajnih, povijesnih, zemljopisnih i kulturnih angažmana pjesmovnog subjekta, kozmološke instancije poput Boga, plavetnila i ozona, te naposljetku tijela koje je, uza svu svoju trošivost, istodobno i vidljivo očitovanje onostranog.

Ivan Rogić Nehajev, koji je bio član uredništva časopisa za kulturu „Kamov“ i bio u skupini pokretača časopisa „Pitanja“ 1969. u Zagrebu, kao pjesnik i esejist je na izniman autorski način ne samo obilježio hrvatsku kulturu nego joj neprekidno nudio i davao drukčije vidike i poticaje, mijenjao je i činio vidljivom i boljom nego što je ona to bila, zaključuje Mićanović.

Jedinstvena figura u društvenim znanostima u Hrvatskoj

Pod imenom Ivan Rogić Nehajev objavio je četiri knjige eseja i 12 pjesničkih zbirki, a pod imenom Ivan Rogić osam socioloških knjiga. Osnovna su mu područja znanstvenoga rada urbana sociologija, sociologija okoliša, sociologija kulture i sociologija razvoja.

Sociologinja i ekonomistkinja Saša Poljanec Borić smatra da je Rogić jedinstvena figura u društvenim znanostima u Hrvatskoj. Odlikuje ga erudicija koja ne proizlazi samo iz profesionalne formacije u kojoj povezuje psihologiju, filozofiju i sociologiju, nego i iz široke naobrazbe koja uključuje poznavanje europske i posebno hrvatske kulturne povijesti te hrvatskog jezika.

Plodan je autor čiji će opus trajno obilježiti povijest hrvatske sociologije, ističe ona. Kao primjer navodi Rogićevu kapitalnu knjigu „Tehnika i samostalnost“ (2000), koja, po njoj, do danas nije nadmašena ni u teorijskim okvirima unutar kojih analizira hrvatsko društvo u dva modernizacijska ciklusa, ni u evaluaciji modernizacijskog paradoksa koji se u Hrvatskoj ozbiljuje na različite načine.

Ozbiljuje se kao industrijalizacija unazad, kaotična urbanizacija i katatonična birokratizacija čije „duge sjene“ još uvijek prate zemlju u živom procesu „treće modernizacije“, pojašnjava znanstvena savjetnica na Institutu Ivo Pilar.

Možda najveći doprinos ovog osebujnog istraživača i autora leži u njegovom kapacitetu da hrvatsku stvarnost smjesti u europski socio-kulturni obzor, znalački uglavljujući singularne (paradoksalne) nacionalne crte u europski razvojni kontekst, kaže ona.

Temeljeći svoj rad na vrsnom poznavanju klasičnih teorija koje formiraju svjetsku povijest filozofije i sociologije, Ivan Rogić koristi sve vrline hrvatskog jezika da kroz njih definira i razotkrije višedimenzionalne karakteristike hrvatske stvarnosti te tako odgovori na pitanja: Tko je Zagreb? Kako izgleda „prostor iza“, kako se živi „na rubu močvare“ ili, pak, što je sudbina Podgorja?, napominje Saša Poljanec Borić.

Da bi razumjeli suvremene opasnosti, čitajte Rogića!

Akademik Andrija Mutnjaković, koji je koautor Rogićeve prve knjige „Centri kulture, domovi kulture i društveni domovi u SR Hrvatskoj“ (1984), usmjerava odgovor na Rogićevo shvaćanje grada, i ističe da „Ivan ne razmišljanja o gradu kao materijalnoj činjenici već o gradu kao subjektivnom doživljaju“.

Bez grada ne bi bilo ni civilizacije i stoga Ivan razumije grad kao kolektivni mozak koji je stvorio ekumenu. Grad nije materijalna već misaona baština. Stoga je grad subjektivan doživljaj pojedinca koji može doseći kolektivnu memoriju o Veneciji i Dubrovniku kao dva najljepša grada planete Zemlje, kaže akademik Mutnjaković.

Znanstveni opus Ivana Rogića o sociologiji grada poručuje političarima, ekonomistima, graditeljima: kada osmišljavate i održavate grad nemojte graditi kuće već gradite grad. Tako će naše maleno bivstvovanje u milenijskoj povijesti grada stvarati grad kao fascinantni subjektivni doživljaj, dodaje on.

Je li to moguće? One misaone generacije milenijima su to ostvarivale na svim kontinentima, a danas nas je strah od ove tehnološke generacije, kaže akademik Mutnjaković i poručuje: Da bi to razumjeli, čitajte Rogića!

Dobio najvažnije domaće nagrade

Ono što Šalat i Mićanović vide kao važnu crtu Rogićeva poetskog interesa, Saša Poljanec Borić primjećuje također u njegovoj sociologiji: On piše o svim hrvatskim krajevima, razumije ravnicu i otoke, krš i močvaru, grad i selo, obalu i granicu i tako tka sociologiju „dvostruke periferije“ koju niti jedan hrvatski sociolog još nije uspio tako temeljito dovršiti.

Jednako tako Rogićev rad je pozitivno društveno vrednovan u oba izražajna polja, premda neki govornici neformalno upućuju na činjenicu da ga još nisu prepoznale visoke ustanove znanosti i umjetnosti, čija ključna područja on spaja na jedinstven način.

Za svoju poeziju, esejistiku i sociološki znanstveni rad dobio je, između ostalih, najvažnije domaće nagrade – Goranov vijenac za ukupni doprinos hrvatskoj poeziji, Državnu nagradu za znanost i Državnu nagradu za umjetnost – Vladimir Nazor za životno djelo.

Zbog svega što je navela, Saša Poljanec Borić zaključuje da nije neprimjereno reći kako je Rogićeva sociologija fundamentalni doprinos europskoj sociološkoj tradiciji na hrvatskom jeziku.