U tekstu uz izložbu povjesničar umjetnosti, likovni i književni kritičar Tonko Maroević podsjeća da slikar svoje likove naziva klasičnim, mitološkim nazivima, odnosno 'da svoje ženske aktove krsti Galatejinim imenom'. Ne smatra, dodaje, da je Fadil Vejzović u njima tražio i nalazio svoje izravne motive, ali 'svakako nije mogao preskočiti činjenicu da se bavi mitom dubokih korijena'.

'Predstavlja morsku nimfu, jednu od Nereida, u koju je bio jako zaljubljen nakazni div Polifem, a ona je pak ljubila pastira Akisa, s neizbježnim tragičnim ishodom. Privlačnost mita možda se i sastoji u dramatičnom kontrastu Galatejine savršene ljepote i nasilne rugobe mrskog udvarača. Vejzović svjesno preskače predstavljanje grdnoga, Polifema, a mjesto njega povremeno (pa i često) u kadar ubacuje lik Pigmaliona, iz sasvim drugoga mitskog konteksta, no nipošto zanemarivoga. To jest, Pigmalion je sačinio ženski kip (valjda akt) u koji se sam zaljubljuje', objašnjava Maroević dodajući da kod Vejzovića Pigmalion stoji pred likom Galateje sa željom da je oživi.

'(I)li pak Galateja pozira njemu da mu pomogne u vizualiziranju ideala. Kako bilo, suvremeni slikar kontaminira ili križa mitove kako bi u njihovu presjecištu našao mjesto vlastite poetičke solucije', navodi Maroević koji ističe da je u ovome ciklusu Vejzović 'erotsku čežnju' pretvorio u 'sublimaciju treperave oblikovnosti'.

'Svjestan neuhvatljivosti objekta, modela, prikaze ili sna (ili lika iz dične povijesti slikarstva), Fadil Vejzović u konačnici pribjegava ideji prikazivanja upravo bježnosti i nestabilnosti idealne figure. (...) kad ne smije predstaviti žensku ljepotu u svoj njezinoj očarljivosti i definitivnosti, onda će slikar posegnuti za hvatanjem kretanja, za realiziranjem dinamike dijalektike njezina pojavljivanja i nestajanja, trenutačne nazočnosti i potonjega izmicanja', piše Maroević čiji će tekst iz kataloga uz Vejzovićevu izložbu na otvorenju 16. lipnja pročitati glumica Bojana Gregorić-Vejzović.

Glumac Enes Vejzović pročitat će jednu pjesmu samog Maroevića.