Erica Fischer rođena je 1943. godine u Velikoj Britaniji, u koju su njezini roditelji izbjegli nakon što je nacistička Njemačka Adolfa Hitlera 1938. izvršila Anschluss Austrije. Obitelj se nakon Drugog svjetskog rata vratila živjeti u Beč, gdje je Fischer studirala i uključila se početkom 1970-ih u nastajući austrijski feministički pokret. Erica Fischer postala je jedna od najpoznatijih feminističkih aktivistica Austrije, pokrenula je i poznati feministički časopis AUF, kao i knjižaru ‘Frauenzimmer’ odnosno ‘Ženska soba’.

Od 1983. godine - kada joj je izašla prva knjiga - do danas, Erica Fischer objavila je niz publicističkih i beletrističkih naslova, od kojih je najpoznatiji dokumentarni roman ‘Aimee & Jaguar’, sa znakovitim podnaslovom ‘Ljubavna priča, Berlin 1943.’. ‘Aimée & Jaguar’opisuje život pod nacizmom, jednim od najstrašnijih razdoblje ljudske povijesti, i to kroz emotivnu i potresnu ljubavnu priču ekstravagantne Židovke Felice Schragenheim (Jaguar) i supruge nacističkog vojnika, uzorne Njemice Lilly Wust (Aimée). To je intimistički portret odnosa dviju sasvim različitih žena koje su se zbližile pod najnevjerojatnijim okolnostima, koji je kasnije pretvoren i u istoimeni nagrađivani film.

Erici Fischer ovu je priču ispričala osamdesetogodišnja Lilly Wust, a autorica je od nje ispisala snažno svjedočanstvo, u međuvremenu prevedeno na niz svjetskih jezika. Od 1988. Fischer živi u Njemačkoj, a od 1994. godine u Berlinu, baveći se novinarstvom, prevođenjem i književnim radom.

Ova poznata spisateljica i novinarka bit će gošća na ovogodišnjem Zagreb Book Festivalu, koji se održava od 22. do 28. svibnja. Fischer će nastupiti 22. svibnja na panel-diskusiji ‘Žene, manjine i ostatak svijeta’, koja otvara Zagreb Book Festival, te će dan kasnije zagrebačkoj publici predstaviti svoju najpoznatiju knjigu ‘Aimee & Jaguar’, u izdanju Mediart Internationala i prijevodu Jasne Dukić.

Htio bih započeti ovaj intervju s jednom vrlo aktualnom temom, koja mnoge podsjeća na nacistički progon homoseksualaca, dakle, s onim što se događa u Čečeniji. Jeste li pratili tu priču i kako komentirate što je ono često ponavljano ‘nikad više’ zapravo ‘nikad ne reci nikad’?

Da, pratila sam u medijima progon homoseksualaca u Čečeniji, iako ne detaljno. Prema mojem mišljenju ‘nikad više’ je prazan slogan. Naravno, važno je mlade poučavati povijesti i truditi se naučiti lekcije iz prošlosti, ali ne vjerujem da će kapacitet ljudi za činjenje najstrašnijih zločina ikad nestati. Civilizirano društvo služi tome da se takvi impulsi ograniče. Biti čovjek znači biti sposoban za nasilje. Moramo stoga stvarati odgovarajuću političku i moralnu okolinu, što u Čečeniji očito ne postoji. Seksualnost je mračno područje čovječanstva i strah muškaraca od homoseksualnosti koji stvara heteronormativno društvo može biti stimuliran ili oslabljen. U zapadnim društvima ljudi su naučili prihvaćati homoseksualnost kao činjenicu života, ali nisam sigurna da taj agresivni strah ne može biti ponovno oživljen u za to odgovarajućoj društvenoj i političkoj situaciji.

Vaš slavni roman ‘Aimee & Jaguar’ fascinantna je istinita priča o ljubavi u vrijeme progona. Kako ste upoznali Lily Wust, Aimee iz naslova knjige, te se odlučili ispričati njezinu priču?

‘Aimee & Jaguar’ nazvala bih dokumentarnim romanom. S iznimkom nekoliko scena u kojima sam rekreirala kontekst vremena, knjiga se bazira na istinitoj priči i povijesnim događajima. Priču mi je ponudio moj nakladnik Kiepenheuer & Witsch, preko jednog američkog prijatelja Lily Wust. Tako sam je upoznala, a ona je bila vrlo zainteresirana ispričati svoju verziju priče. Ja sam i dodatno istraživala te sam sve to i nadopunila. Moj nakladnik i ja bili smo uvjereni da je to priča koju itekako vrijedi objaviti, a da je tako, dokazuje i činjenica da se ‘Aimee & Jaguar’ i danas prodaje diljem knjižara svijeta na mnogim jezicima.

Filmska adaptacija knjige bila je vrlo uspješna. Je li vam se svidio film?

Unatoč nekim promjenama u odnosu na knjigu, jako mi se svidio film. Glavne glumice su bile izvrsne, iako je lik koji glume Maria Schrader, dakle Felice Schrangenheim, bila dosta mlađa od nje. Možda bi film bio još bolji da se režiser Max Färberböck nije toliko trudio imitirati Hollywood. Tako su neke scene bile odlične, a neke su vukle na kič. Naravno, film je značajno pridonio prodaji knjige.

‘Aimee & Jaguar’ je i priča o Berlinu. Glavni grad njemačke danas se smatra jednim od najfascinantnijih i najotvorenijih gradova svijeta, a takva percepcija vladala je i tijekom Weimarske republike. No nakon Hitlerova preuzimanja vlasti, takav je Berlin vrlo brzo nestao. Čini se da je lekcija u tome da sve slobode koje imamo mogu biti uništene u samo nekoliko mjeseci?

Apsolutno se slažem. Demokracija i solidarnost se nikad ne smiju uzeti zdravo za gotovo. Njemačka se vrlo dobro nosi sa svojom brutalnom prošlošću, ali i tu, kao i svugdje drugdje, rasizam, seksizam, antisemitizam i homofobija vrebaju iza ugla. Ne smijem ni pomisliti što bi se dogodilo da neka desničarska vlada prestane kažnjavati diskriminaciju, primjerice, turskih useljenika ili se odluči aktivno ohrabrivati takvo ponašanje. Već sada se žene koje nose hidžab zlostavljaju na ulicama, i u Njemačkoj, i u Francuskoj, i drugdje u Europi.

Proteklih godina mogli smo pročitati niz tekstova novinara, povjesničara i drugih intelektualaca u kojima se upozorava na paralele aktualne situacije u Europi s vremenom 1920-ih i 1930-ih. Jeste li zabrinuti da svjedočimo novom usponu fašizma, ovoga puta u inkarnaciji desničarskog populizma?

Itekako jesam. Tendencije prema nacionalističkom autoritarizmu su sve snažnije u bivšim socijalističkim zemljama poput Poljske, Mađarske i Bugarske. Žene i manjine su prve na meti. Sve to mi je šokantno jer sam smatrala da je socijalizam kao ideologija utemeljen na humanističkim vrijednostima i međunarodnoj solidarnosti. To i dalje mislim. Socijalizam je trebao učiniti da rasizam i antisemitizam nestanu. U međuvremenu smo naučili da to nije slučaj. Ipak, imam vjere u snagu masovnih pokreta koji se suprotstavljaju ograničavanju slobode govora i ljudskih prava.

Austrijski predsjednički izbori bili su velika medijska tema prošle godine. Kako objašnjavate činjenicu da se kandidat ekstremno desne stranke Norbert Hofer zamalo uselio u Hofburg (rezidenciju austrijskog predsjednika, op.a.)?

U Austriji nikad nije nestala struja fašističkog i rasističkog razmišljanja. To je jedan od razloga što sam 1988. napustila Austriju i preselila se u Njemačku.

Jeste li podržavateljica Europske unije? Mnogi mladi su, kako pokazuju relevantna istraživanja, razočarani u Europsku uniju ponajviše zbog činjenice da ne mogu računati na jednake prilike kakve su imali njihovi roditelji. Što bi trebalo učiniti da se europski projekt revitalizira u očima novih generacija Europljana?

Moja majka je Poljakinja, moj otac Austrijanac, a ja sam rođena u Velikoj Britaniji i odrasla sam u Austriji. Sada živim u Njemačkoj. Govorim četiri europska jezika i dijelim svoj život s partnerom iz Italije. Dakle, ja sam Europljanka. Svaki put kad prijeđem rijeku Odru između Njemačke i Poljske bez granične kontrole, imam suze u očima. To je nešto prelijepo. Ali njemačka vlada na Europsku uniju većinom gleda isključivo kao na ekonomsku zonu slobode trgovine. Neoliberalizam i globalizacija povećali su jaz između bogatih i siromašnih ljudi i zemalja. Želim da Europa bude socijalni projekt. Zemlje s višim socijalnim standardom poput onih u Skandinaviji trebale bi učiti zemlje s nižim standardima i manjom rodnom ravnopravnošću. Ako se EU doista demokratizira, s demokratski izabranim i moćnim Europskim parlamentom, onda su veće šanse da će mladi i marginalizirani ljudi više osjećati Europu kao svoj dom.

Mnogo ste pisali o obiteljskim povijestima, uključujući i povijest vlastite obitelji. Što vas privlači takvim pričama? Jesu li obiteljske povijesti ujedno i povijest svijeta?

Uvijek me je zanimao utjecaj povijesti i politike na živote pojedinaca. Jer to je jedino što je važno: ljudi! Historiografske knjige se većinom bave ratovima, carstvima i kraljevima te ignoriraju ljude, obične žene, muškarce i djecu. Zadatak književnosti je da popuni te rupe.

Na Zagreb Book Festivalu sudjelujete u diskusiji naslovljenoj ‘Žene, manjine i ostatak svijeta’. Što publika može očekivati od vašeg izlaganja?

Danas nesumnjivo vidimo ponovni uspon mizoginije i ksenofobije. Rasizam i seksizam uvijek idu u paketu, imaju isti korijen. No nismo više u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Zahvaljujući ekonomskom i tehnološkom napretku, kao i feminističkom pokretu, položaj žena u društvu je u prošlom stoljeću doživio ogromne promjene. Ne vjerujem da se taj razvoj može lako ukinuti. Na takozvanom Zapadu - a i u drugim dijelovima svijeta - žene više nisu spremne prihvatiti podređen položaj u društvu. U međuvremenu su previše dobro obrazovane za to. Mnoge žene imaju razvijen snažan osjećaj za pravednost ne samo kada je riječ o vlastitom položaju, nego i za brojne marginalne skupine u društvu. Raznolike zemlje poput Poljske, Turske, SAD-a i Indije danas imaju moćne ženske pokrete koji igraju vodeću ulogu u borbi narodnoj borbi protiv nepravde i za ljudska prava. naravno, i ona masa žena koja je sudjelovala u Ženskim marševima protiv Donalda Trumpa predstavlja manjinu svih žena. I znamo da su mnoge bijele žene glasale za Trumpa. Ali postojeći ženski pokreti u SAD-u i drugdje zasigurno su dovoljno snažni da postignu važne društvene i političke promjene. Jedino što ih može zaustaviti je ako se vlade odluče provoditi neskriveno fašističko nasilje.