Književnik preveden na više od dvadeset svjetskih jezika po kojem se u domovini zove nagrada za mlade pisce, Peixoto se osim romanima i poezijom proslavio i svojim uzbudljivim putopisom iz Sjeverne Koreje, pa je razgovor s piscem u velikoj dvorani Kina Europe vodio novinar i putopisac Jerko Bakotin.

No, susret je započeo od romana 'Galveias' (2014.), za koji je Peixoto dobio nagradu Oceanos, najvažniju nagradu portugalskoga govornog područja, tzv. portugalskog Man Bookera, istaknuvši kako je riječ o romanu koji je naslov dobio po autorovu rodnom mjestu, malome selu duboko u ruralnoj unutrašnjosti Portugala, što je česta Peixotova tema – on često piše o ruralnom životu, 'seoskim zajednicama koje su na neki način u današnjem svijetu, u proteklih nekoliko desetljeća, na stazi izumiranja'.

O Galveiasu Peixoto piše ambivalentno, bez idealiziranja, ali i opisujući neku vrstu arhaičnog kozmosa, rekao je Bakotin.

Peixoto je kazao kako je svoj prvi roman objavio 2000., a 'Galveias' je objavljen 14 godina i pet romana kasnije, i ono što mu je bilo posebno važno jest dati romanu ime po stvarnom imenu njegova rodnog sela, jer mu je to omogućilo uspostavu osobnog odnosa između stvarnosti i fikcije.

'To mi je bilo ključno, jer iako se radi o riječi koja ne znači ništa nikome izvan Portugala – a ista stvar vrijedi i u samom Portugalu jer se radi o praktički nepoznatom seocetu s oko tisuću stanovnika – to je mjesto stvarno, imam osobni odnos s njime, a time se za mene dosta toga mijenja', rekao je pisac.

'Osim toga, time sam imao osjećaj kao da pišem o nečemu što jako dobro poznajem, što nikome drugome u svijetu nije poznato, a to na neki način odgovara i na unutarnju dvojbu koju ima svaki autor, a to je – pišem li o nečemu o čemu je već sve napisano (?), a ako i jest netko napisao nešto slično, sasvim sam siguran da to nije bilo o Galveiasu', dodao je.

To mu također omogućuje da, osim onih očiglednih površinskih, iznjedri i neka druga pitanja povezana sa zbiljom koju opisuje, 'tako da se ona može sagledati i na mnogim drugim razinama koje je moguće ekstrapolirati i na druge situacije i zemlje'.

'No, ne bih se složio s ocjenom da je zbilja opisana u toj knjizi arhaična, iako jest pomalo mistična, no još uvijek je to zapravo zaista sadašnjost', rekao je.

Portugal je bipolarna zemlja

Također, taj roman za njega u kontekstu Portugala ima i veliku dimenziju potvrđivanja identiteta, jer je ta zemlja nakon 48 godina diktature i potpune izoliranosti od ostatka Europe, tijekom kojih je bila izrazito ruralna, godinama nakon uspostave demokracije 1974. imala vrlo težak odnos prema svojoj ruralnosti: 'Bilo mi je vrlo važno reći da sam ja iz tog jako malog sela iz ruralnog dijela Portugala', pojasnio je.

Ono što je pokušao isprovocirati tim romanom je i propitivanje toga što je ruralnost danas, a u tom se kontekstu nameće i pitanje što su danas gradovi i kako na naš život utječu izbori i odluke koje donosimo u smislu gradova i urbanosti.

Otuda se rodila i ideja da razdvoji svijet na Galveias i univerzum: 'Događaj kojim je roman obilježen na samom početku je neka vrsta meteora koji pada na to selo, a koji predstavlja neku vrstu univerzuma. Mentalni sklop tog romana je takav da je Galveias za tamošnje ljude njihov univerzum, to seoce je u središtu njihova svijeta. Time sam htio pokazati da svi mi imamo svoj individualni svijet jer čak i kad živimo u vrlo napučenom gradu, još uvijek postoji samo ograničen broj odnosa koji možemo imati, samo ograničen broj ljudi koje zaista upoznamo i s kojima ulazimo u interakcije', rekao je pisac, koji nije nepoznat hrvatskim čitateljima: tu je boravio više puta – posljednji put 2017. godine kao gost Festivala europske kratke priče (FEKP).

Jedna od stvari koja ga je dosta iznenadila kada je prije dosta godina prvi puta došao u Hrvatsku bila je, kako je rekao, to što je tu upoznao ljude koji su poznavali Portugal i kojima se ta zemlja svidjela i koji su je smatrali zabavnom zemljom u kojoj se dosta toga događa.

'Portugal je jedna bipolarna zemlja koja može vrlo brzo zapasti u euforiju, ali jednako lako postaje i melankolična. Mi za sebe mislimo da smo vrlo melankoličan i tužan narod, jer se uglavnom uspoređujemo s Brazilcima, a onda mislimo da smo vrlo kaotična zemlja jer se uspoređujemo sa Švicarskom. Mislim da bi bilo zanimljivo vidjeti smatramo li se još uvijek melankoličnima kad se usporedimo sa Švicarskom, odnosno, kaotičnima ako se usporedimo s Brazilom', rekao je.

Peixoto (1974.) piše o identitetu i osjećaju nepripadanja, o tuzi i smrti, traumama i gubitcima, koristeći sjećanja kao put potrage za odgovorom na pitanje – tko sam ja? Roman 'Nijedan pogled' (2000.) priskrbio mu je Nagradu Jose Saramago kad je imao tek 26 godina; dobitnik je nagrade Oceanos, najvažnije nagrade portugalskoga govornog područja, tzv. portugalskog Man Bookera, za roman 'Galveias' (2014.); njegov roman 'Cemiterio de Pianos' (2006.) proglašen je u Španjolskoj najboljom stranom knjigom objavljenom u toj zemlji, a piše i poeziju, knjige za djecu, putopise.

Na hrvatski su prevedene njegove knjige 'Nijedan pogled' (VBZ) i 'Knjiga' (Edicije Božičević), obje u prijevodu Tatjane Tarbuk, te 'Galveias' (Josip Ivanović i Elena Pančevski), također u izdanju Edicija Božičević u čijoj nakladi i prijevodu Josipa Ivanovića ove jeseni izlazi i njegov putopis po Sjevernoj Koreji 'Unutar tajne'.

Nije sve što se piše o Sjevernoj Koreji nužno istina

Peixoto je kazao kako je riječ putopisu kroz Sjevernu Koreju gdje je prvi puta otputovao 2011. nakon čega je tamo otišao još četiri puta, te imao dosta prekrasnih, nevjerojatnih trenutaka, među kojima je možda najnevjerojatniji bio posjet mjestima i gradovima na sjeveru te zemlje, u skupini od petero stranaca koji su bili prvi stranci u tome području nakon 60 godina potpune izolacije.

'To je bilo nevjerojatno, reakcije ljudi su bile prekrasne. Jer Sjeverna Koreja je jako izolirana zemlja, a to vas najviše tamo šokira; nama koji dolazimo iz svijeta u kojemu su nam mozgovi natopljeni informacijama teško je pojmiti tu vrstu izolacije. Oni naprosto ne znaju apsolutno ništa o mnogim stvarima koje su nama normalne', pojasnio je.

Putujući Sjevernom Korejom svakog je dana imao sve veći osjećaj da sve više toga saznaje: 'Nije da poznajem i znam cijelu njihovu stvarnost, ali dok sam putovao tamo počeo sam sve više sumnjati i osjećati da nije nužno točno sve što se piše o Sjevernoj Koreji', rekao je pisac, koji trenutno radi na novom romanu o kojemu nije htio otkriti ništa više osim toga da ga je posjet Hrvatskoj toliko nadahnuo da je od kad je tu doputovao napisao već osam novih kartica teksta.