Željko Kipke na izložbi sudjeluje s radom 'Orsonov putokaz' iz 2015. Orson Welles već odavno nije među nama. Bio je rado viđen gost u Zagrebu. Povodom stogodišnjice redateljeva rođenja filmskim se eksperimentom nastoji ispraviti jedna 'nepravda' i upisati njegovo ime i prezime na kartu dvojnika koja je izložena u stalnom postavu zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, među anagramiranim imenima Duchampa, Buñuela, Apollinairea, Mangelosa, Bretona, braće Micić itd. Karta je nastala tijekom 1987., dvije godine poslije redateljeve smrti. U sedam filmskih crtica neobična narativna linija vodi filmsku publiku prema ostvarenju tog zadatka.

Autonomous Drone for Asteroid Mining (autonomni dron za bušenja na asteroidu) je uređaj programiran za istraživanje i prikupljanje podataka, a njegova začudna avantura ukazuje na probleme vezane uz nadzor, interakciju ljudi i strojeva te umjetnog života kao ekstenzije čovjeka. Od reduciranih praznih pejzaža prirode do gustih nepreglednih prizora hiperurbaniteta dron skuplja podatke te prolazi kroz naš svijet u svim njegovim ekstremima i različitostima. Rad Vladislava Kneževića'A.D.A.M.' iz 2014. rezultat je interdisciplinarnog istraživanja fenomena vezanih uz umjetnu inteligenciju te mogućih situacija u kompleksnim i nepredvidivim međuodnosima strojeva i ljudi u bliskoj budućnosti. Korištenjem 3D stereoskopskog pogleda i animacije fotografija velikih rezolucija te kroz dekonstruirani narativ u audio polju redefiniraju se i otvaraju nove mogućnosti interpretacije pojmova eksperimentalni i znanstvenofantastični film.

Rad 'Kuće priče' (2015.) je video instalacija kojom Ana Kovačić pripovijeda priču o gotovo distopijskom prožimanju prirode i napuštenih, obraslih kuća i okućnica Jasenaša, virovitičkog prigradskog naselja. Ovo selo je, kao i većinu hrvatskih sela, pogodio val iseljavanja. Raseljeno stanovništvo ostavlja velik broj praznih kuća, od kojih su neke u boljem, neke u lošijem stanju, u nekima je još uvijek pokućstvo i osobne stvari, a većina njih nema vrata ili zidove. Kovačić odabire tri ruševne i napuštene kuće u selu, oko kojih, na temelju pripovijedanja jasenaških starosjedioca, gradi priču o raseljavanju tamošnjih stanovnika. U svakom od tri video rada prikazano je trenutno stanje kuće, a u titlovima se nalazi priča koju su joj Jasenašani ispričali o prošlom životu te kuće i njenim bivšim stanovnicima. Na trenutke se doima dokumentarnom, na trenutke fikcionalnom. Jer ponekad se čini nesigurnim gdje je Jasenaš, da li je on jedno određeno selo ili svako selo, da li je Jasenaš svugdje gdje su raseljeni njegovi stanovnici i da li uopće postoji.

Performans 'Priroda i društvo' sastoji se od hodanja koje kreće iz centra urbanog tkiva – trga ispred institucija Europske unije u Hrvatskoj te prolazi rutom prema sjevernom rubu grada, sve do šume, pri čemu Nina Kurtela obilježava pređeni put i ostavlja trag. Referirajući se na priču o Ivici i Marici, koju su u doba romantizma kanonizirala braća Grimm, umjesto kamenčića i mrvica kruha Kurtela po putu ostavlja kovanice eura čime istražuje mogućnosti poništavanja vrijednosti novca s obzirom na promjenu okoliša kroz koji hoda. Na području grada, posebice gradskog centra koji na simboličkoj razini predstavlja ekonomsku i političku moć, novčići imaju svoju razmjensku vrijednost, dostupni su bilo kome i otvaraju prostor interakcije. Na periferiji, gdje urbani prostor postepeno nestaje, vrijednost novca dovodi se u pitanje, da bi na kraju, u šumskom krajoliku, mogla biti potpuno poništena, barem na simboličkoj razini, iako ne nužno i na stvarnoj.

Vesna Mačković se 1990. doselila u Sisak kao 15-godišnjakinja u iščekivanju svih uzbuđenja gimnazijskih dana i mladosti. Rat i izolacija zbog bolesti koja ju je zadesila, učinili su da grad Sisak nije stigla ni omirisati. Nakon 13 dugih godina, sretne okolnosti u njenom životu učinile su da se pozdravljala s izolacijom i bolešću, a i rat je već davno bio iza nas. Činilo se kao bajka kad bi se izgovorilo. Ali priča je drugačija. Grad je bio uništen. Ljudi su prije teško disali zbog velike industrije i zagađenja. Sada su teško disali jer ničega više nema. Željna sunca i upoznavanja mogla je istraživati ljudske depresije i prazninu očerupanog grada. Znala je samo... otići. Video performansom 'Pozdrav' iz 2015. godine Mačković se imaginarno vraća u Sisak i pokušava suočiti s gradom i osobnom prošlošću nakon godina izbivanja.

Video-performans 'The Route/Put' iz 2013. godine sastoji se od crteža dječje igre Školice na tlu, u formi zatvorenog kruga u kojem se ponavljaju polja označena brojevima od 1 do 7. , Autorica Ljiljana Mihaljević Školicu igra osobno, pozicionirajući svoje tijelo u središte djela te ga kroz slijed igre dovodi do krajnjih fizičkih granica izdržljivosti. Ova školica nema polukružnog polja 'neba' kao nagrade za uloženi napor i vještinu igrača, umjesto toga magičan broj od sedam polja ponavlja se u neprekidnom kruženju. Školica ovdje ne predstavlja dječju igru već traumatičan put unutrašnjeg odrastanja čovjeka, biografski vertigo u kojemu igra prestaje onda kada završava i sam život. Akustika prostora u kojem je performans snimljen potencira disanje i ritmične udarce stopala o tlo dok Mihaljević skače iz polja u polje, a ritam koraka evocira ritam udaraca ljudskog srca - u početku snažan, brz i ujednačen, taj ritam postaje sve sporiji, isprekidanim postupnim zamaranjem igrača.

'Ne znam kako je drugdje u svijetu, ali ovdje...' (2015.) rad je Nadije Mustapić koji kroz tri video/audio 'poglavlja' ('Prijetnja otamo', 'Zelena, zelena trava perimetra', 'Zaštita nas određuje') postavljena u galerijskom prostoru razlaže ne-linearno strukturiran narativ o tome kako se imperiji povijesno definiraju kroz obranu od vanjskih prijetnji ili neprijatelja, no upravo njihova iskazana potreba za obranom predstavlja svojevrstan oblik autoimune destrukcije koja im prijeti iznutra. Danas su pojmovi slobode i sigurnosti globalno re-definirani te eksploatiraju ljudski strah na slične načine kao i sam terorizam. Prikazujući snimke krajolika s obrambenom povijesti, ispunjenog fortifikacijama, koji se danas koristi u 'leasure' svrhe za vikend šetače i trčanje po stazama, rad govori o diskonekciji među slojevima pejzaža kao društvenog konstrukta. Međutim, dok sami vizualni prikazi prirode i ljudi govore o povijesti ili sadašnjosti prikazanog prostora, jukstaponirani zvučni zapisi subverzija su vidljivog i postavljaju pitanja o budućnosti.

Intervencija 'Stolen Future' (2014./2015.), autorice Neli Ružić, u sklopu građanske kampanje za zaštitu trogirskog motela istaknutog arhitekta Ivana Vitića fokusirala je devastirani motel kroz medij svjetla. Ružić je iluminirala šest zapuštenih motelskih bungalova po kojima je 'Motel Trogir' osobito poznat. Gornja etaža svakog od njih bila je osvijetljena različitom bojom, a svjetlost u bungalovima naglasila je njihove karakteristične otvore, ujednačeni ritam identičnih paviljona i skulpturalnu dimenziju Vitićeve modernističke arhitekture. Rezultat je video rad koji bilježi protok vremena: mijenjanje ambijentalnog svjetla, od dnevnog do sutona i noći. Osvjetljavajući bungalove iznutra Ružić je htjela vratiti element utopije u kontekst entropije, gubitka energije. Gotovo oprečno od sadašnje situacije devastiranih prostora ovim radom je autorica htjela stvoriti iluziju mogućeg, alternativu apsurdnosti tranzicijske devastacije, muljaže, strategije propadanja. 'Stolen Future' je stoga bljesak nekog drugačijeg scenarija; nematerijalnost svjetlosti priziva prošle budućnosti ali i alternativne sadašnjosti.

'Krećući se svijetom ispunjenim skenerima i nadzornim algoritmima, olako koristeći društvene mreže, online formulare i kreditne kartice, čovjek današnjice dobrovoljno se odriče vlastite privatnosti. Uzoriti građani nemaju ništa za sakriti, samo prijestupnici imaju', kaže Danijel Šuljić o svom radu 'Stakleni Čovjek' iz 2015.