Nino Vranić završio je Grafičku školu (foto-odjel) u Zagrebu 1952. godine, a nakon studija, zaposlio se u foto studiju 'Zaza', zastupništvu 'Agfe', a potom u Zavodu za zaštitu spomenika gdje će preko tri desetljeća bilježiti stanja spomenika kulture.

Radovi na izložbi okupljeni su u nekoliko različitih segmenata iz iznimno bogatog opusa. 'Nastojali smo publici približiti sveukupni fotografski opus koji se ne odnosi samo na konzervatorsku fotografiju, kojom se bavio više od trideset godina, već i na umjetničku fotografiju kojom se bavio u slobodno vrijeme i nakon odlaska iz službe', ustvrdila je u predgovoru izložbe Marija Tonković.

Prvotno se htjela napraviti retrospektiva izlaganjem portreta umjetnika s kojima je radio više od tri desetljeća, prilikom rada na katalozima njihovih izložbi, a sada su i one iz njegova ciklusa 'Portreti umjetnika' (1997.) dio izložbe.

Dio postava predstavlja njegove pejzaže, koji su od početaka umjetničkog djelovanja početkom šezdesetih bili u autorovu fokusu, a pristupa mu, kaže autorica predgovora, s proživljenim iskustvom suvremenog slikarstva, s usvojenim postulatima slikara koji su u dijalogu s objektivnom stvarnošću i aktualnim likovnim jezikom pomakli granice percepcije i izraza pejzaža.

Tu je i segment 'Lica i pavlini', s motivima koje ne napravio dok je radeći u Konzervatorskom zavodu, u radionici i na terenu, nalazio zanimljive fizionomije među skulpturama i slikama različitih razdoblja i namjena - sveci s oltara, glave iz ornamentike, slobodna plastika u različitim materijalima, obojene ili čiste, na zidnom ili minijaturnom prikazu Vranićevo su svakodnevno društvo.

'Privlačile su ga izgledom ili obradom i u svom panoptikumu tretira ih kao virtualno društvo. Ulazio je s njima u osobni dijalog koji je bio naličje onog konzervatorski utilitarnog, dokumentarističkog', ocijenila je Tonković.

'Slikama iz Broda' iz 1992. godine Vranić dokumentira martirij Broda u srpskoj agresiji. 'Topografiji rušenja, u vremenu vladavine entropije i kaosa, trebalo je primjereno odgovoriti sažetim, oštrim i direktnim jezikom, naprosto fiksirajući bolnu faktografsku istinu', napomenula je.

Monografija Nine Vranića posvećena hrvatskoj metropoli – Zagrebu jedini je opus u cijelosti ostvaren fotografijom u boji.

Tonković smatra kako je Zagreb za njega miran i meditativan grad, grad zlatnih rezova i čistih obrisa, dostojanstven čak i u svojim nesavršenostima. 'Vranićev Zagreb filmska je scenografija u kojoj su zamislive mnoge priče, on se ne nameće, već sugerira sadržaj', zaključila je.

Ogroman doprins Konzervatorskoj službi

Po riječima još Sanje Grković, doprinos Nine Vranića Konzervatorskoj službi i njezinoj fotodokumentaciji jest ogroman - od 80 tisuća fotografija Fototeke Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, kao sljednice povijesnih konzervatorskih službi, gotovo je četvrtina njegovo djelo.

U tekstu iz predgovora izložbe podsjetila je da je za svojeg službovanja Vranić obišao i fotodokumentirao preko tisuću spomeničkih lokaliteta samo na području Hrvatske - njih 1037.

Smatra da je, ako se uzme u obzir činjenica da se na mnogim lokalitetima nalazi ne jedan, već više spomenika, kao i činjenica da je koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća bio uključen u projekt Ars Sloveniae, broj nepokretne i pokretne spomeničke baštine koju je ovjekovječio zapravo nesaglediv.

Iz njegova bogata opusa posebno se izdvaja foto-dokumentiranje orguljaške baštine u sklopu akcije evidentiranja, sistematiziranja i valoriziranja koju je od 1972. do 1975. godine, kada je napravljen jedinstveni registar povijesnih orgulja s više od 800 orgulja.

Vranićev fotografski opus orgulja je u siječnju ove godine upisan u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Izložbu u Klovićevim dvorima, otvorenu do 21. srpnja, a priređenu u suradnji s autorovim sinom Goranom, također umjetničkim fotografom, prati katalog u kojemu je fotografski opus Nine Vranića obrađen i valoriziran.