Protekli vikend proveli smo u Daruvaru, na sedmom Fra Ma Fu festivalu, posvećenom reportaži, reporterima i legendarnom novinaru Franji Martinu Fuisu, jednom od najpoznatijih hrvatskih reportera u povijesti.

Dovoljan je kratak pregled Fuisove biografije kako bi se shvatilo da je riječ o zaista nevjerojatnom tipu. Rođen je davne 1908. godine u Golome Brdu, nadomak Virovitice, a u životu se bavio novinarstvom, fotografijom, ali i pisanjem scenarija za stripove Andrije Maurovića. Pisao je Fuis i romane, novele, pjesme te drame (praizveden je u zagrebačkom HNK-u posthumno, 1979. godine, kada je konačno bio pronađen njegov izgubljeni rukopis 'Život na dražbi'). Kao velika lutalica, Fuis se, pored svega toga, bavio i cirkusom - prekinuvši 1921. školovanje u Virovitici, priključio se družini s kojom je obišao Bugarsku, Tursku i Grčku.

Nevjerojatno, ali čovjek koji je najviše bio zapažen po svojim reportažama, koje je pisao za zagrebačke Novosti, stigao se obrazovati i za pilota. To ga je, nažalost, došlo glave. Njegov se kratak, ali impresivan život ugasio u ratnoj 1943. godini, kada je avion kojim je bježao u partizane iz Zagreba bio pogođen negdje iznad Plitvičkih jezera. Bilo mu je tek 35 godina.

O životu Franje Martina Fuisa i reportaži danas razgovaramo s poznatim virovitičkim novinarom Goranom Gazdekom, jednim od organizatora Fra Ma Fu festivala.

Sliježu li se dojmovi nakon posljednjeg Fra Ma Fu festivala?

Bilo je iscrpljujuće organizirati ovakav festival u koronarnim uvjetima. Planiraš program i kad sve dogovoriš, netko od sudionika otkaže dva dana prije početka jer je pozitivan na covid. Ali sudeći po reakcijama, zahvalama i objavama na društvenim mrežama, sve je odlično prošlo. Dojmovi će se slijegati još dugo nakon što smo festival zatvorili, pozdravili sve sudionike i pozvali da u svoje rokovnike rezerviraju termin za 8. Fra Ma Fu festival prvog vikenda u listopadu 2022. godine, jer sada slijedi praćenje objava u njihovim medijima. A to zna potrajati! Mnogi od njih će, nakon što su prve vijesti o festivalu poslali svojim redakcijama, sve ono što su doživjeli u Daruvaru pretočiti u reportaže, putopise, priče, razgovore sa zanimljivim ljudima koje su ovdje sreli i ponuditi ih svojim čitateljima, slušateljima i gledateljima.

Što se na medijskoj sceni promijenilo od prvog festivala koji si organizirao prije sedam godina, pa do danas?

Puno se toga promijenilo - na gore. Ugašeno je nekoliko važnih medija, imamo nikad više lažnih vijesti i nikad više besmislenih tužbi s enormnim odštetnim zahtjevima koji se mjere u milijunima kuna.

Zašto ti je važna ostavština Franje Martina Fuisa, tko je bio taj tip uopće i koliko ga danas cijenimo kroz akademske, popkulturne i druge sfere? Jesmo li zaboravili na Fuisa?

Fuis je bio veliki fakin, mangup kojeg je teško opisati u nekoliko riječi. Znatiželjni avanturist, zanesenjak i sanjar s obiljem mašte za pjesme, romane, novele, stripove i turističke reportaže koje prije njega nitko nije pisao, a opet čvrsto i realno na zemlji za genijalne socijalne reportaže kojima je otkrivao sav jad i bijedu vremena u kojem je živio. Kako bi što autentičnije opisao borbu za opstanak ljudi s margina, prerušavao se u skitnicu, biciklom obilazio zabačena sela i s ribarima veslao do najudaljenijih otoka. Zbirke njegovih reportaža koje su izdane do sada, nova izdanja knjiga koja priprema i izdaje Veljko Krulčić pa i ovaj festival pokazuju da ga ipak nismo zaboravili.

Kakvo je stanje reportaže u Hrvatskim medijima danas? O reportaži se proteklih desetljeća govorilo svašta. Nekoć su joj tepali kao 'kraljici novinarstva', danas joj pak proglašavaju smrt. Je li reportaža mrtva, može li uopće umrijeti ili izdržava pod navalom brzih formi i klikbejt novinarstva?

Reportaža je prva došla na udar medijskih poslodavaca jer je skupa - traži dobre autore, vrijeme, troškove puta i smještaja, ali ne može umrijeti. Ona neće biti u formi na koju smo navikli niti će je biti onoliko koliko bismo željeli, ali će preživjeti. Na kraju, moramo se pomiriti s time da klasičnim medijima curi vrijeme i da se nova generacija čitatelja okreće drugačijim izvorima informiranja pa im se moramo prilagoditi. Tu je važno regulirati položaj neprofitnih medija, onih kojima nije stalo do brzih formi i klikbejta. Treba gledati ljepšu stranu – i na blogovima se mogu pročitati odlične putopisne priče i reportaže, a nisi omeđen brojem redaka i brzinom predaje materijala.

Možeš li, kao iskusan reporter, reći što tebi donosi reportaža kao forma?

Nijedna novinarska forma ne donosi više uzbuđenja i adrenalina, od pripreme i planiranja, preko rada na terenu, pa sve do konačnog proizvoda. Tek se u reportaži otkriva sav raskoš talenata, vještina i znanja autora jer ona sadrži sve forme novinskog izričaja: vijest, intervju, komentar, fičer, osvrt, kritiku, noticu, esej, priču… Kud ćeš većeg izazova!

Od velikog broja prijavljenih reportaža ove godine, mogu li se izdvojiti zajedničke tematske, stilske i druge odrednice autora?

Broj prijavljenih reportaža je rekordan, javio se 31 autor iz 16 medija, ali to još uvijek ne znači da smo zadovoljni jer sigurni smo da još ima odličnih autora i dobrih reportaža. Sve prijavljene reportaže bile su izuzetno aktualne, dominirale su priče o potresu i koroni. Većina su stilski i kvalitetno vrlo ujednačene. Odlučivale su nijanse, njih 11 ušlo je u drugi krug i žiri se na kraju pripetavanjem odlučio za tri najbolje.

Tko su uopće ljudi koji danas pišu reportaže?

Ako pažljivo čitamo tjednike i magazinska izdanja dnevnih novina, pa i neke portale, uočit ćemo da dobrih i kvalitetnih reportaža ipak ima. Kao što su Hrvati bolji od Hrvatske, tako su i neki novinari bolji od medija u kojima rade. Sretan sam jer je nova generacija iznjedrila nekoliko odličnih reportera, vrlo pismenih mladih ljudi koji slijede poetiku Franje Fuisa te brojnih drugih vrsnih novinara koji su došli nakon njega i ostavili neizbrisiv trag u hrvatskom javnom prostoru.

Kako si zadovoljan učinjenim u sedam godina festivala?

Prilično! Uvjeti u kojima smo radili bili su teški. Jedinstveni festival neobičnog koncepta i posvećen gotovo nepoznatom čovjeku znači da smo teško dolazili do sponzora i pokrovitelja. A kada smo postali vidljiviji i kada nam se uloženi entuzijazam trebao početi vraćati, stigli su korona i potres. U ovih sedam godina kroz festivalske programe prošao je zavidan broj respektabilnih novinarskih imena iz Hrvatske i regije, brojni umjetnici s polja likovnih i dramskih umjetnosti, književnosti i glazbe – svi oni koji na bilo koji način slijede nauk Franje Fuisa.