Problemi srednje klase vječna su književna tema otkako srednja klasa postoji te svaka nacionalna književnost dobar dio svojih romana, drama, eseja i poezije posvećuje melankoliji buržoazije, mukama urbanih intelektualaca, ljubavnim vrtuljcima dokonih i dobrostojećih. Takva tradicija postoji i u Italiji, razvijena u djelima D'Annunzija, Alberta Moravije i Itala Calvina, filmovima Federica Fellinija i Michelangela Antonionija, a danas Paola Sorrentina itd.

Iz takve tradicije dolazi i roman 'Progon' Alessandra Piperna, rođenog Rimljanima (1972. godište) koji odlično poznaje milje više srednje klase s kojim se u ovoj knjizi obračunava s dužnim poštovanjem. No Piperno je podjednako i književni potomak Philipa Rotha, s kojim dijeli židovski smisao za humor na vlastiti račun te kritičku opsesiju buržujskom egzistencijom.

'Progon' je objavila izdavačka kuća OceanMore, a za besprijekoran prijevod je zaslužna Ita Kovač. (OceanMore je objavio i Pipernov roman 'Nerazdvojni', svojevrsni nastavak.)

Pipernov nesretni junak koji do kraja priče postaje i antijunak jest Leo Pontecorvo, ugledni rimski onkolog, suprug i otac dvojice dječaka koji je stvorio udobnu građansku egzistenciju u ekskluzivnom naselju izvan Rima. Pontecorva uvijek muči odnos s majkom, strogom Židovkom koja ga smatra nesposobnim derištem, ali osim toga sve ostalo u njegovom životu ide više nego dobro: karijera, obitelj... Pisac pokazuje da kroz znakovite detalje zna kako oslikati taj svijet bezbrižnosti koji proizvodi anomiju kao nirvanu te onda u ruke uzima malj kojim će sve razbiti u komadiće.

'Progon' započinje brutalno, u trenutku kada se cijeli svijet Lea Pontecorva ruši jer na dnevniku objavljuju kako je osumnjičen za pedofiliju i silovanje, i to djevojke svojeg tinejdžerskog sina! Obitelj Pontecorvo tu vijest doznaje tijekom uobičajene obiteljske večere uz TV dnevnik, što Piperno opisuje do detalja u istovremeno neugodnoj, komičnoj i potresnoj sceni obiteljske krize. 'Progon' je ujedno i kritika medija, no kako je radnja romana smještena u prvu polovicu osamdesetih, u doba korumpirane vlade Bettina Craxija, televizija je glavni negativac. Bez obzira na medijsku egzekuciju koju Leo Pontecorvo doživi, ne treba zaboraviti da bi danas s društvenim mrežama i internetom bilo tisuću puta gore.

Nakon te vijesti se život Lea Pontecorva urušava u svakom aspektu, a Piperno sistematično dekonstruira simbole građanske pristalosti, često uz doista ubojit crni humor. 'Progon' je roman koji uvijek na umu ima apsurd cijele situacije koliko god ona postala tragična, podsjećajući da je humor jedna od najboljih strategija za preživljavanje.

Pripovijedanje u romanu je razgranato, od akutne psihološke studije trenutka do kompleksnih međuljudskih odnosa u socijalnom kontekstu, što Piperno omogućava njegova ekspanzivna rečenica i pogođena konstrukcija digresija. Riječ je o uzornom i vrhunskom pripovijedanju koje je istovremeno najljepši izraz buržoaskih vrijednosti koje 'Progon' nemilosrdno secira.

Piperno prati put prema dolje nesretnog Lea Pontecorva koji od traženog liječnika postaje društveni izopćenik, čiji se pad polagano potvrđuje svakim novim korakom u istrazi i nadolazećem suđenju. Proces postaje i odgovarajuće kafkijanski, ireverzibilan, a Pontecorvo kao ogromni kukac koji svima smeta u nastavku normalnog građanskog života. Nekoć glava obitelj, glavni lik 'Progona' doživljava da je njezin teret i crna ovca, grimizno slovo i mrlja na reputaciji, što najteže može podnijeti. Piperno se u priču u raspadu savršenog građanskog života Lea Pontecorva pozicionirao kao sudionik, netko sa strane tko istovremeno iznutra pripovijeda, što dodaje nove slojeve tekstu ionako ogromne stilske uglancanosti. Sve to ne isključuje epizode seksualne provokacije, poput kompulzivnog masturbiranja u ne baš oportunom trenutku, kojima Piperno podsjeća da su njegovi likovi ipak samo ljudi od krvi i mesa. 'Progon' je utoliko iznimno empatična nemilosrdna kritika života (rimske) građanske klase.

U odnosu na hrvatski književni kontekst, 'Progon' Alessandra Piperna čini se kao biće s druge književne planete s obzirom na to da se u suvremenoj hrvatskoj književnosti najmanje tematizira život moćnih i bogatih zbog u međuvremenu opresivne usmjerenosti na afirmiranje svih mogućih marginalnih identiteta.

Treba se zapitati kada ćemo konačno moći pročitati roman koji prikazuje perspektivu HDZ-ova ministra ili novobogataškog tajkuna, a ne samo lamente nad njihovim žrtvama u tranziciji. Ili je stvar u tome da u Hrvatskoj nema klase poput one rimske koju 'Progon' opisuje, a očito ni novog Krleže koji bi je izmislio u književne svrhe, poput nekoć Glembajevih.