Za uvod, jedna mala lingvistička ekskurzija. Nemalo je zbunjen bio Archy Marshall sinoć u zagrebačkoj Tvornici kad god bi iz publike začuo povik 'Krule, Krule', izgovoren baš tako kako se piše. Njegovo umjetničko ime, naime, cijeli svijet izgovara King Krule (krool – varijacija engleske riječi cruel), dok su ga u Hrvatskoj, u kojoj dijeli drugi dio imena s popularnim blogerom, prekrstili u Krule. Ova komična jezična zavrzlama nije jedina na svijetu – neki Francuzi izgovaraju mu ime s naglaskom na zadnjem slogu, kao crème brûlée – no samo kod nas, kad u pekari, liftu ili na poslu izgovorite da idete na koncert King Krulea, pitaju vas je li se to onaj bloger, pregažen pritiskom kolega influencera, prebacio na muziku.

S druge strane, kad u pekari, liftu ili na poslu pokušate objasniti što onda taj King Krule svira, odgovor je malo teže dati. Ovaj opičeni, ali neizmjerno simpatični riđokosi vječni dječak, rođen prije nepunih trideset godina, proveo je djetinjstvo razvučen između Peckhama i Dulwicha, kvartova na londonskoj periferiji u kojima su mu živjeli razvedeni roditelji, a koje znate iz sjajnih engleskih serija – pazite tek ovu sličnost – 'Only Fools and Horses' i 'Slow Horses'.

Svoj jedinstven spoj jazza, darkwavea, postpunka, hip-hopa, elektronike, psihodelije i avangardnog rocka počeo je stvarati već sa 16 godina, kao đak prestižne generacije Brit Schoola, umjetničke škole koju su pohađale i Adele i Amy Winehouse, ali u čijim su kreativnim radionicama nastali i bendovi bliži Kruleovu senzibilitetu, poput Black Midi. Archy školu nije volio, kao ni druge kalupe u koje su ga pokušavali strpati, bezuspješno mu dijagnosticirajući različite mentalne bolesti, o čemu i danas progovara kroz kriptične tekstove pjesama. Nije ga impresioniralo ni kad je Beyonce na mrežama šerala njegovu hitčinu 'Easy Easy', čime je krenuo u suveren let mimo kukavičjeg gnijezda svjetske kantautorske scene. Kad su ga pitali što misli o pohvalama kraljice popa, kralj je lakonski uzvratio – nije ni čudo kad pravim dobru glazbu.

Prije šest godina gledali smo ga u Bürgerhaus Stollwercku, bivšem žitnom skladištu u Kölnu, gdje je vladala toliko frenetična atmosfera da smo se, usred polijevanja pivom i mahnitog skakanja multikulturne mladeži tog sjajnog studentskog grada, osjećali kao da smo na Sex Pistolsima 1977. Od tada je izbacio još dva albuma, a aktualni 'Space Heavy', desetak godina nakon uzleta hypea, ali bolje ikad nego nikad, dovukao ga je konačno i u naše dvorište.

Dovukao je Krule sa sobom i jednu od srodnijih kolegica sa scene, njujoršku kantautoricu, glumicu i manekenku norveško-afričkih korijena Kayu Wilkins, a koja nastupa pod imenom Okay Kaya. Nju pak susrećemo nakon turbulentnog prekida s Aaronom Maineom, poznatijim kao Porches, s kojim je tvorila jedan od najmoćnijih indie parova mlađe generacije.

Za razliku od Mainea, koji je na svom posljednjem albumu ronio suze na temu njihovog prekida, Kaya se, sudeći po sinoćnjem zagrebačkom nastupu, drži sasvim dobro. Uz pomoć mladića, po svemu sudeći Norvežanina, koji je prati na poluraštimanoj gitari i namjerno šlampavim klavijaturama Casio, u pola sata uspijeva prezentirati svoj krhki i blago pomjereni kantautorski dar. Uz kraj s 'What a Wonderful World' Louisa Armstronga, u sklopu istraživanja koliko ljudi na svijetu zna tu pjesmu, te svoj ponajveći hit, plesni elektro pop 'Mother Nature's Bitch', iskasapljen do granice distorzije, Kaya je ostavila simpatičan dojam i ugodno nas pripremila za Kruleov dolazak.

A teški svemir Krulea i ekipe sudara se s našim svemirom točno u 21 sat i odmah se primjećuju razlike u odnosu na prošli susret u Kölnu. Za razliku od tamošnje mahnite pankerske atmosfere, Krule i prateća petorka danas su zrela, perfektno uigrana sviračka mašina koja podjednakom uvjerljivošću melje kroz podmukle atmosferične uvode, džezerske sitne vezove i bučna psihodelična krešenda. Okupani prigušenom rasvjetom koja u žešćim glazbenim naglascima eksplodira u zasvjetljujuće bliceve stroba, spretno meandriraju kroz materijal sa sva četiri albuma, dijametralno različita stanja i raspoloženja.

Bend je toliko vješt da ih Krule potkraj koncerta s pravom predstavlja s titulom king ispred imena svakog od njih, a posebno briljira spaljeni Argentinac Ignacio Salvadores, zvani Galgo, na saksofonu, koji kao u transu skakuće od umiljatosti Kennyja G-ja do ludila Johna Zorna, neizmjerno se zabavljajući i polugol plešući u ritmu Kruleova vodviljskog ludila. Sam Krule pak emitira kemiju Joea Strummera kad objema rukama ljutito ščepa mikrofon kao da mu je to zadnje, rastrzanost Edwyna Collinsa kad u potmulim psihodeličnim uvodima iscjeljuje unutrašnje demone, ali i ludilo Slya Stonea kad krene u gitaristička funk nadmetanja s utegnutim bendom. Pritom je cijelo vrijeme nepogrešivo prepoznatljiv, originalan i svoj, spajajući nespojivo i sazdavajući jedinstvenu atmosferu poput kralja boemskog bola Toma Waitsa ili velikog inovatora Briana Ena.

Ima tu i manirizama, jer kod uigranog benda to tako mora biti: pojedine pjesme najavit će identičnim riječima kao prije koji dan u Ljubljani ili Berlinu. Publika će tijekom 'Seaforth' biti ljubazno zamoljena da se njiše s podignutim rukama, a koncert će, opet kao na ostatku turneje, biti prigodno odjavljen riječima: 'Molite se za prekid vatre.' No svaki takav predvidiv trenutak poništi jedno iznenađenje, poput 'Comet Face', Archyjeve šetnje alejom uspomena iz djetinjstva u Peckhamu, na ovoj turneji prvi i jedini put odsvirane u Zagrebu, s ukrasom u vidu bizarnih, gotovo yu rock terciranih pratećih vokala.

Iako je sam sadržaj set-liste u drugom planu, jer kod Krulea je od pojedinačnih pjesama važnija turbulentna vožnja stalne promjene, u sat i 45 minuta svirke nije propustio nijedan, uvjetno rečeno, hit. Dobili smo tako i 'Dum Surfer', i 'Baby Blue', pa dakako i 'Easy Easy', čiji stih 'If you're going through hell, you just keep going' vjerojatno najbolje manifestira Kruleovu životnu filozofiju, ali i raspoloženje koje smo ponijeli s koncerta. Čak i kad je teško i čini vam se da su sve lađe potonule, Krule – ne bloger, nego kralj – tu je da vas podsjeti da valja tjerati dalje. Easy, easy, ili pomalo, pomalo.