Ovih se dana navršilo deset godina od smrti jedne od najvećih turskih glazbenih legendi Neşeta Ertaşa, preminulog u 84. godini. Od pete godine, u jeku Drugog svjetskog rata, svirao je s ocem na svadbama po anadolskim zabitima, zbog čega nikad nije završio školu, ali je zato već u tinejdžerskom dobu bio samouki doktor bağlame ili saza, turskog instrumenta nalik produženom drvenom bendžu. Nakon selidbe u Ankaru, Ertaş postaje ašik, svojevrsni vitez turske glazbe koji je danju izvodi na televiziji kao nacionalni folk pjevač, a noću u klubovima, nižući i po šest nastupa u jednom danu. Krajem sedamdesetih, kad državna represija u Turskoj doseže vrhunac, a status turske narodske glazbe preuzima ljevičarski protestni pokret po imenu anadolski rock, Ertaş doživljava paralizu prstiju te, spriječen zarađivati od onoga što najbolje zna, ostaje na prosjačkom štapu. Kao i mnogi drugi glazbeni disidenti tog vremena, odlazi u Njemačku te se liječi od paralize i zapošljava kao profesor saza na akademiji. U Tursku se vraća tek 2000. te posljednje godine života provodi zasluženo uživajući u statusu nacionalne glazbene legende, iako ga je javna televizija u međuvremenu već – proglasila mrtvim.

Jedna je ovo od fascinantnih priča turske glazbe koju vjerojatno nikad ne bismo ispričali da se prije šest godina u Amsterdamu nije pojavio mladi bend Altın Gün. Riječ je o psihodeličnoj pop šestorki koju je osnovao Jaspe Verhulst, Nizozemac koji se, svirajući bas u bendu Jacco Gardner, zaigrao kopajući po istanbulskim second-hand dućanima vinila. U Amsterdam se vratio naoružan gajbama ploča i snažnom voljom za uskrsnućem anadolskog rocka, glazbenog žanra koji je svih ovih godina plivao po rubovima globalne popularnosti, provirujući kroz filmove Fatiha Akina, dok je u našim krajevima, od Smaka do Bijelog dugmeta, već desetljećima jedan od legitimnih rock utjecaja. Okupio je Verhulst multietničku ekipu predvođenu dvoje nizozemskih Turaka, Merve Dasdemir i Erdincom Yildizom Ecevitom, čije sjajne vokalno-instrumentalne vještine i svjež pristup čine Altın Gün znatno kvalitetnijim od običnog cover benda tradicionalnih turskih pjesama.

Na svom prvom zagrebačkom koncertu u prostoru Pogona Jedinstvo, Altın Gün će izvesti najmanje šest pjesama koje je napisao ili iz narodne pjesmarice adaptirao vitez saza Ertaş. U sat i pol svirke ugurat će i materijal koji su popularizirale još neke legende turske glazbe, poput Orhana Gencebaya, Alija Ekbera Çiçeka ili Neşe Karaböcek. Brojna turska dijaspora podijeljena je prema ovakvom pristupu: neki im daju za pravo jer šire tursku kulturu i tradiciju među mladima koji su već odavno izgubili kontakt s pradomovinom dok ih drugi kritiziraju jer su njihove adaptacije drevnih pjesama umotane u plesne pop aranžmane, sočne i sirupaste kao sok od nara koji cijede na uglovima istanbulskih bulevara. Bilo kako bilo, bend je u samo šest godina uspio upisati nominaciju za Grammy, odsvirati na stotine uglavnom rasprodanih koncerata te svoj slatki spoj anadolskog rocka, synth popa i tradicije izvezao i preko oceana, obogativši program festivala od Coachelle do Gizzfesta u organizaciji australskih psihodeličnih bogova King Gizzard and the Lizard Wizard.

Organizatori zagrebačkog koncerta, mladi kolektiv Velvet koji ljeti na otoku Krku organizira i odličan istoimeni festival, potrudili su se pretvoriti večer u bogat balkanski psihodelično-plesni događaj. Zato su kao uvodni i završni program pozvali crnogorskog DJ-a Peđu Radovića, jednog od brojnih diggera koji, baš kao i Jasper Verhulst, kopaju po second-hand dućanima vinila i traže izgubljene bisere bolje prošlosti. Radović je koncentriran na funk, soul i disko Balkana sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a njegovo nadahnuto vinilno putovanje od 'Zemlje svetlosti' Pop mašine, preko Safeta Isovića u loopu s bugarskim funkom i Josipom Lisac, do 'Mustafe' Bebi Dol sasvim je lijepo zagrijalo prokislu publiku koja je i po pola sata strpljivo čekala na ulazak u dvoranu Jedinstva.

Nakon takvog adrenalinskog uvoda relativno mlak ulazak Altın Güna u svirku s pomalo nerazgibanom verzijom 'Vay Dünya' malo je spustio atmosferu. Ipak, bend se uz pomoć šarolikih i dobro sinkroniziranih svjetala probudio već na trećoj stvari, seksi elektro popu 'Cips Kola Kilit' s prošlogodišnjeg albuma 'Âlem', koji na koncertu zvuči konkretnije i odrješitije, u smjeru LCD Soundsystema. Uslijedio je blok novih, još neobjavljenih stvari koji je pokazao da Altın Gün neumorno istražuju nove teritorije: u anadolski rock miks nekako su uletjeli sunčani reggae, ska, pa čak i punk, a sve to u zadimljenom, katkad čak i kafanskom ambijentu u koji nas vodi 'Leylim Ley', turski klasik koji u ovim krajevima znamo kao 'Sine moj' u izvedbi romskog Toma Waitsa, Muharema Serbezovskog.

Negdje na polovici koncerta Jasper Verhulst i Nic Mauskovic, ritam sekcija i pulsirajuće srce benda, odlučili su pritegnuti uzde i odveli su koncert u smjeru moćnog balkanskog funka te konačno otpustili s lanca i 'turski' dio benda. Trojac 'Yüce Dağ Başında' / 'Maçka Yolları' / 'Kolbastı' kuje konja po Mjesecu poput Muje iz sevdalinke, dok se Dazdemir i Elcevit nadmeću razigranim solažama na sazu i sintesajzerima, a dominantno mlađahni fanovi klepeću plesnim nanulama. Konačni klimaks ipak stiže u završnom bloku sastavljenom od ponajvećih hitova 'Leyla', 'Goca Dünya' i synth pop plesnjaka 'Süpürgesi Yoncadan', koji zvuči kao Daft Punk na istanbulskom bazaru. Na bis odlazimo na anadolsku svadbu uz 'Kırşehirin Gülleri', još jedan klasik iz pjesmarice spomenutog viteza saza Ertaşa, a za zadnji ples rezervirana je šljašteća disko verzija 'Yali Yali'.

Altın Gün možda na trenutke djeluju umorno, pregaženi robovskim tempom od stotinjak koncerata godišnje koji su si – istini za volju – sami nametnuli. Možda djeluju i previše rutinirano za bend koji postoji tek šest godina i izvodi glazbu koja poziva na ples, ali dotiče i najdublje strune ljudske duše. No ako je makar jedan od tisuću i pol prisutnih sinoć u dvorani po povratku doma, nakon skidanja plesnih nanula, otišao zguglati nešto o anadolskom rocku, Orhanu Gencebayu, Neşetu Ertaşu i drugim gigantima turske glazbe, Altın Gün su postigli svoj cilj. Možda ne kao originalni autori, ali svakako kao prosvjetitelji, baš kao Ertaşov otac po anadolskim selima prije stotinjak godina.