Kevin Parker baš jako voli Hrvatsku. Kreativac iz australskog Pertha kojeg glazbeni svijet smatra najvažnijim autorom pop i rock glazbe s psihodeličnim twistom u ovom tisućljeću u tajnosti je boravio na Hvaru prije tri tjedna, na vjenčanju prijatelja. Na istom tom otoku svirao je prije deset godina, gdje smo ga gledali u okviru For Festivala, naoko poluprivatne zabave njegovog tadašnjeg izdavača Modular s kojim se rastao u ružnom pravnom epilogu. Dva dana, pak, prije koncerta u Puli stigao je u najveći istarski grad, šetao ulicama u japankama, slikao se i grlio sa svakim tko mu je prišao.

Teško je spojiti toplinu i blagost tog lika, koji na fotografijama s pulskih ulica, ali i na pozornici Arene izgleda kao Isus koji razgaljeno hoda po vodi na par tabletica ecstasyja, s manijakalnim tehničkim perfekcionistom kakav Parker postaje u svom studiju na obali Indijskog oceana. Čovjek ne samo da sam svira sve instrumente i pjeva sve vokalne dionice pjesama Tame Impale, već ih je u stanju mjesecima dotjerivati preko granice savršenstva, ne jednom ih vraćajući s masteringa kako bi samo još nešto doradio. Kad sve ove varijable uvrstite u jednadžbu, dobivate ono što smo sinoć vidjeli u Areni – a to je gotovo savršeno ugođeni audiovizualni spektakl u ovom antičkom zdanju, koji će ostati u doživotnom pamćenju oko šest tisuća prisutnih.

Parker i njegovi apostoli su, naime, održali kolektivnu egzorcističku misu koja u sebi objedinjuje vrhunsko glazbeno umijeće, post-apokaliptičnu multimedijalnu naraciju prikladnu suvremenom svijetu i laserski show od kojeg se gospodi iz konzervatorskog odjela Ministarstva kulture zaduženoj za Arenu vjerojatno dizala kosa na glavi. Iako nije sve počelo tako bajno. Tokom prve četiri pjesme, pretežno materijala s aktualnog albuma 'The Slow Rush', uši su se teško navikavale na zvuk uronjen u razmrvljene boje klavijatura koje je vjetar raznosio po parteru.

No negdje tokom 'Posthumous Forgiveness', prvom od bezbroj emotivnih trenutaka koncerta, kad je zasvijetlio svemirski brod koji se nadvija nad pozornicu, zvuk se kao rukom odnesen popravio, a vizualna komponenta showa počela pokazivati svu svoju raskoš. 'Elephant', ta čudesna psihodelična brojalica koju u Australiji obrađuju dječji bendovi, izgorjela je u zavjesi dima i lasera, a nakon nje je po prvi puta nakon tri godine izvedena 'Love/Paranoia', također ukrašena svemirskim svjetlima. 'Apocalypse Dreams' s projekcijama ogromnih valova izgledala je kao proročanstvo pakla klimatskih promjena, a na istu temu su se vratili i tokom 'Lost in Yesterday', kad smo na platnu gledali distopijsku video igru s temom požara.

Ipak, apsolutni centerpiece koncerta bila je 'Let It Happen', devetominutna plesna himna ljudske prirode i životnih odluka, zborno otpjevana i umotana u divnu dimnu zavjesu od koje doslovce nismo mogli vidjeti bend. Na nju se nalijepila 'Feels Like We Only Go Backwards', za koju je Parker prvi puta skinuo gitaru i plaho lebdio pozornicom s mikrofonom u rukama, a do kraja koncerta ježili smo se još na laserima poprskanu 'Eventually' i neočekivano finale s 'One More Hour', izvedenu na bis najdužeg i najekstenzivnijeg koncerta na aktualnoj turneji.

Upravo u tom tonu možemo rezimirati dvodnevni elitni mini-festival u pulskoj Areni. Dok su Arctic Monkeysima nakon nastupa u utorak zamjerali nedostatak topline, kontakta s publikom i odsustvo osjećaja za lokalno, Tame Impala kompenzirali su hladnoću sheffieldskih superzvijezda, ali i paprenu cijenu ulaznice, čak i pretjeranom dozom emocija i spektakla, učvršćujući trajnu vezu s Hrvatskom i regijom. Sinoć smo, naime, u publici ipak prevladavajuće čuli razumljive jezike i osjetili energiju kakva prevladava na rijetkim uzvišenim koncertima kod nas, kad više nego ikad osjećamo da smo onaj bolji dio svijeta, što je potvrdio i sam Parker rečenicom: 'Vi ste onaj rijedak tip publike koji vrišti toliko da me bole uši'. Je li bolje previše ljubavi ili premalo, presudite sami. Psihodelični Isus zna odgovor.