Svašta je šibenska Tvrđava sv. Mihovila ugostila u proteklih osam godina, otkad je obnovljena, ali nikad zvijer od benda kao što je King Gizzard and the Lizard Wizard. Šestorka iz Melbournea izdaje albume frekvencijom kojom tvrtke objavljuju poslovna izvješća – u 12 godina postojanja izbacili su ih čak 20. Na tih 20 albuma zasvirali su instrumente i melodije sa svih kontinenata, preštimavali instrumente na mikrotonalne ljestvice, smiksali bezbroj neparnih ritmova s pravocrtnim jahanjima valova svih triju australskih oceana i pokrili valjda sve glazbene žanrove koje poznajemo. To im je donijelo sljedbu u rangu njihovih duhovnih očeva, legendarnih psihodeličnih rock sekti poput Grateful Dead ili Phish.

Manijakalnu produktivnost koja ih redovno uvrštava na popise najaktivnijih bendova na planetu prati i sumanuta koncertna aktivnost: tijekom 2018. i prve polovice 2019., recimo, odsvirali su 113 koncerata, a svaki je jedinstven i na njemu rijetko izvode dvije iste pjesme. Posebno uživaju u 'rezidencijama', kad okupiraju jedno mjesto i u njemu uzastopce održe dva ili više koncerata. Takvu je privilegiju ove godine imao Šibenik.

Oba koncerta na tvrđavi službeno su rasprodana još prije ljeta, no vrlo živahna interakcija na društvenim mrežama (uz nekoliko neizbježnih prevaranata koji su namamili čak i fanove iz rodne im Australije) omogućila je svima koji su to uistinu željeli – a ispostavilo se da je barem polovica njih bila iz inozemstva – da dođu do karte za koncert. Ukratko, sve je bilo spremno za spektakl.

I onda se sve za što smo mislili da smo spremni raspalo i ponovo sastavilo. Barem ove druge večeri, jer samo njoj smo svjedočili, kad je nakon čarobnog zalaska sunca glazbeni meteorit iz Australije raspalio u Tvrđavu sv. Mihovila – koncertni prostor s najboljim pogledom u krugu od više stotina kilometara. Prosuo se kao one tisuće zvijezda što su nas gledale s neba iznad tvrđave, rastavio nas na proste faktore kao njegov daleki svemirski rođak koji je fragmentirao otoke šibenskog arhipelaga što škilje na horizontu iza pozornice.

Kad vas ovako netko razvali, samo fragmenti i ostaju u sjećanju. King Gizzard and the Lizard Wizard su naime poput špila karata promiješali vlastitu diskografiju u maniru klasične rock'n'roll forme po imenu medley, ponekad uvrštavajući i po šest pjesama u jam sessione od po petnaestak minuta. A kad bi zategnuli šarafe i držali se forme pjesme, gađali bi nas monolitnim komadima meteora iz neočekivanih kutaka neiscrpnog kataloga, pokrivajući raspon od ekološkog thrash metala, preko seksi soula, mračnog duba i anadolske mistike, do boogie countryja, a cijelo vrijeme umačući ovu potentnu smjesu u bocu tekućeg LSD-a, kakve je Jimi Hendrix, prema legendi, znao držati u hladnjaku.

U sat i pedeset minuta svirke vidjeli smo nevjerojatnu kemiju cijelog benda, a prije svega dirigenta Stua Mackenzieja te njegove lijeve i desne ruke, čupavog i brkatog frajera u crocsicama po imenu Joey Walker, kao i pouzdane duše benda, multiinstrumentalista i trećeg vokala Ambrose Kenny-Smitha. Njihova pedalirana nadmudrivanja gitara, klavijatura i flaute ili partizanska vokalna nadmetanja preko epskih metalnih rifova spadaju u najzabavnije primjere glazbenog blesiranja koje smo vidjeli u životu. Odjeveni kao za plažu, gegajući se po pozornici, djelovali su kao neki down under surferi kojima je netko umjesto daske pod ruke uvalio hrpu instrumenata, a oni zajahali valove s takvom lakoćom da u sekundama stanki između mikrotonalnih vratolomija stignu bacati u publiku boce, elektroničke naprave, zgužvane papire sa setlistom i sve što im padne pod ruku.

Iako se temeljem popisa odsviranih pjesama i dojmova posjetitelja prve večeri može zaključiti da je cijela rezidencija u Šibeniku zapravo bio jedan koncert s dvije strane ploče, koncert u srijedu imao je i te kakvu glavu i rep i – prema svjedocima obje večeri – bio ipak bolji. 'Rattlesnake', možda i najveći favorit širokih masa, već se na početku koncerta stisnuo između uvodnog i odjavnog dijela epske 'K.G.L.W.', a kroz kontinuirano mljevenje ritam sekcije unutar istog jama uspio prošarati još barem dvije pjesme s albuma 'K.G.' i 'L.W', što je metatekstualnost koju ni zadrti fanovi benda nisu mogli očekivati. Sličan postupak dogodio se i na odjavnom medleyju barem šest pjesama dugih dvadesetak minuta, koji je krenuo kao 'Am I in Heaven', a sadržavao je dvije pjesme koje su već odsvirali u sredini koncerta, i to u potpuno dva različita oblika. 'Magenta Mountain', pomalo nedopečen hitić s aktualnog albuma 'Omnium Gatherium', razvučen je u pakleni osmominutni jam, dok je fenomenalna epopeja 'Crumbling Castle', odsvirana ton za ton identično kao na albumu, e da bi obje opet završile citirane u tom odjavnom medleyju.

Da, sve to može izgledati kao previše glazbene gikovštine od koje vam se zavrti u glavi, posebno ekipi od parsto najaktivnijih fanova koja se stisnula u mosh pit ispred pozornice i gotovo dva sata nije prestajala pogati što god Gizzardi svirali. Ali ideja da 2022., u Hrvatskoj, na najljepšoj pozornici u državi, možemo gledati bend koji nije identično odsvirao nijedan od 300 koncerata u životu, a da opet imate dojam da ste pukom srećom na vjerojatno najboljem koncertu tog benda, barem ove godine – e to je zbilja nešto što u ovom gradu, tek preko brda od nekih drugih tvrđava kojima će već sutra paradirati protokolarni patrioti, izaziva ponos i autentično domoljublje. Pa makar nas, sada i ovdje, nakon ovakve svirke udario pravi meteorit.