Koncertna dvorana u Hamburgu, Filharmonija na Labi, s potpisom slavnog švicarskog tandema arhitekata Jacquesa Herzoga i Pierrea de Meurona, izgrađena je na ogromnoj lučkoj zgradi, vrijednoj i zaštićenoj industrijskoj arhitekturi iz 1963., čije rušenje nije dolazilo u obzir. Stoga je Filharmonija na nju nadograđena, odnosno na nekadašnje skladište od crvene cigle, koje je postalo podnožje. Gornji dio zgrade od 110 metara je od stakla, metala i betona, s fasadom koja imitira valove. Sama gradnja trajala je deset godina, s dosta zastoja, prozivki i budžetom koji je od početnih sedamdesetak milijuna eura narastao na nevjerojatnih 865 milijuna eura.

Cijela je zgrada stoga nevjerojatan arhitektonski dragulj, ali njeno istinsko čudo, i arhitekture i tehnologije, velika je koncertna dvorana, najveća od ukupno tri, koliko ih Filharmonija ima.

Impresivni auditorij koji se tamo nalazi rezultat je tzv. parametarskog dizajna, odnosno procesa kojim dizajneri koriste algoritme kako bi razvili oblik objekta. Od mostova, preko motornih dijelova do stolica, algoritmi su dosad pomagali u dizajniranju praktički svega, a u slučaju Filharmonije na Labi, Herzog i De Meuron koristili su ih kako bi stvorili jedinstvene oblike za svaki od 10 tisuća akustičnih panela kojima su, u stilu ogromnih puzzli, obloženi zidovi.

Sjajnu, blistavobijelu oplatu dobivenu panelima u dvorani 'razbijaju', osim 1000 svjetiljki, samo sjedala. Ukupno ih je 2150, a raspoređena su tako da okružuju sve četiri strane pozornice i da publiku još više približe orkestru. Prostor je u tom smislu određen tijelima gledatelja, što je formula koju su Herzog i De Meuron primijenili i u ranijim projektima, primjerice na olimpijskom stadionu Ptičje gnijezdo u Pekingu 2008.

Paneli koji dominiraju prostorijom izrađeni su od gipsa i papirnih vlakana dobivenih reciklažom, a svaki ima funkciju, objašnjava Benjamin Koren, vlasnik studija One to One koji je s Herzogom i De Meuronom radio na dizajnu i proizvodnji panela.

Na 10 tisuća njih utisnuto je milijun 'ćelija', sitnih udubljenja koja podsjećaju na školjke. Te ćelije, čije se dimenzije kreću od četiri do 16 centimetara, namijenjene su oblikovanju zvuka u auditoriju.

Kako objašnjava Koren, kada zvučni valovi udare o panel, neujednačena površina ih ili apsorbira ili rasprši. Svaki panel pritom na jedinstven način apsorbira i raznosi zvuk, a zajednički stvaraju balansiranu reverberaciju, odnosno odzvanjanje preko čitavog auditorija.

Tehnika se koristi stoljećima, a jedan od najpoznatijih primjera je bečka sala Musikverein, čiji neoklasični detalji interijera stvaraju isti ovakav učinak raspršivanja. Filharmonija na Labi, međutim, zvuk raspršuje na sasvim nov, vizualno poseban način.

Da bi dizajnirali svih tih 10 tisuća jedinstvenih akustičnih panela, Herzog i De Meuron surađivali su s čuvenim akustičarom Yasuhisom Toyotom, koji je koncipirao optimalnu 'zvučnu mapu' auditorija. Na osnovi geometrije koncertne prostorije, Toyota je utvrdio da bi određeni paneli, poput onih koji se nalaze na zadnjem zidu auditorija, trebali imati dublje žljebove za apsorpciju jeke. Na drugim pak mjestima, poput stropa iza reflektora ili gornjih dijelova balustrada, formati akustičnih panela trebali su biti manji.

Arhitekti su, s druge strane, imali svoje želje. Akustička oplata morala je biti postavljena u čitavom interijeru dvorane, bez obzira na akustičke zahtjeve, i morala je biti izuzetne ljepote te u skladu s publikom. To je značilo da svi žljebovi i usjeci panela, koji se mogu dosegnuti rukom, moraju biti meki.

Vodeći se tim projektantskim zahtjevima kao neizostavnim parametrima, Koren je razvio algoritam koji je proizveo 10 tisuća panela, svaki jedinstvenog oblika i 'šare', mapiran da ispuni vrhunske estetske i akustičke specifikacije.

'To je moć parametarskog dizajna', kaže. 'Jednom kad je sve na svom mjestu, pritisnem tipku koja kreira milijune ćelija, od kojih je svaka drugačija i utemeljena na ovim parametrima. Imam stopostotnu kontrolu nad postavljanjem algoritma, a onda, kad je gotov, on odrađuje sve, a ja više nemam kontrolu.'

Nekim dizajnerima i projektantima to prepuštanje kontrole zvuči zastrašujuće, ali Koren cijeli proces rada s algoritmima smatra veoma praktičnim. 'Bilo bi suludo to raditi ručno', kaže. A i konačni bi ishod mogao izgledati manje originalno.

Većina dizajnera zato prije svega hvali nove i iznenađujuće forme koje proizlaze iz 'suradnje' mozgova projektanata s algoritmima. Složeni, funkcionalni i lijepi paneli Filharmonije na Labi samo su najnovije svjedočanstvo njihova potencijala.