Ono što svaki totalitarizam (uz mnoge druge stvari) želi jest parcijalizacija interesa, partikularizacija prostora uzajamnosti čije je konačno rješenje smrt solidarnosti.  To se radi sijanjem straha! Vremena u kojima očigledni stavovi koje u normalnim okolnostima ne bi trebalo posebno pojašnjavati postaju nasušno potrebni prostori artikulacije ispravnog i istinitog izuzetno su opasna vremena, piše u priopćenju koje su povodom nedavnog skidanja s programa Mntiranog procesa uputili pisci objedinjeni dvjema organizacijama.

Nije li očigledno da je svakome tko je sposoban nasmijati se (i) na svoj račun jasno da se satirom i humorom – upravo ekipa kojoj je javno odrezan jezik – bori protiv bilo kakvog oblika mržnje? No, oni koji odlučuju o prostorima naših sloboda ne žele se niti se umiju smijati. Pogotovo ne na svoj račun. Ono što zabrinjava je da oni koji odbijaju tolerirati satiru, koji ne prihvaćaju ni dobrohotnu šalu na svoj račun i to u vidu satiričnih gesti i komentara, nisu ekipirani za autorefleksiju, za samopropitivanje, za vrednovanje vlastitih djela... a povijest nam je ne jednom rekla i pokazala u kakve užase izostanak autorefleksije vodi. Utoliko je očigledno točna opservacija Vlade Lucića, jednog od autora ove satirične emisije koja se nije libila ismijati sve i sva, ali kojoj nikada nije bila nakana posijati ni zrnce mržnje. Ova zabrana, uvjeren je Lucić, otvara prostore za one koji stvarno prakticiraju govor mržnje, da, kada izgovore sadržaje bremenite mržnjom, hladno odmahnu rukom i kažu: šalili smo se! A tada oni koji šalama liječe i uveseljavaju društvo zaista neće imati što za reći! To se, nažalost, dogodilo ne jednom i sve češće se događa u zemlji koja se bez ikakvog racionalnog razloga polarizira što vodi eskalaciji mržnje koja postaje sama sebi svrhom, a cilj koje je demontaža demokracije i uspostava diktature ma koliko ridikulozni njezini konstruktori bili.  Nije presmjelo zaključiti da će zdrav, normalan čovjek kojemu je cilj život proživjeti mirno i produktivno, služiti pozitivnim idejama zajednice, promicati demokraciju i suživot, između Ministarstva Straha i Ministarstva Istine uvijek odabrati Ministarstvo Smiješnog Hoda kojega se i ovi «zaigrani klinci» koji su nam barem na sat vremena pružali utjehu u dobrohotnom smijehu, kao i Montya Pythona, jamačno sjećaju. Koliko im to vrijedi u vremenu u kojemu je pythonizam postao jetka groteskna stvarnost bez odmaka i humora, pokazat će ako ne povijest, a ono sve brojniji politički aktivni povjesničari, zaključuju u svom pismu HDP i PEN.