Nikoga danas neće iznenaditi podatak da su u suvremenim obiteljima muškarci oni koji su zlostavljači, bilo svojih supruga bilo djece. Međutim, većina ljudi i dalje s nevjericom gleda na mogućnost da i majke mogu biti zlostavljačice. Kad je 1994. Susan Smith iz Južne Caroline ubila svoje dvoje djece, ljudi su bili užasnuti i jednostavno nisu mogli vjerovati da majka može učiniti nešto toliko strašno. Strah majke da će izgubiti svoje dijete ili da će mu se dogoditi nešto ružno toliko je učestao i dubok da nam se čini kako je gotovo nemoguće da majka može namjerno zlostavljati ili čak ubiti svoje dijete.

Međutim, statistike pokazuju da za malu djecu najveća smrtna opasnost nisu nepoznati stranci, nego njihovi vlastiti roditelji koji su, u Americi, primjerice, odgovorni za 61 % slučajeva ubojstava djece, tako da je filicid treći najčešći uzrok smrti djece između 5 i 14 godina. Također, neki statistički podaci govore da zapravo i nema velike razlike između očeva i majki kada je riječ o sklonosti zlostavljanju. Unatoč tradicijskoj kulturnoj prisutnosti priče o Medeji koja ubija svoje sinove i povijesno čestih slučajeva čedomorstva, naša kultura je u tolikoj mjeri prožeta predodžbom požrtvovne majke, ispunjene nježnošću i ljubavlju prema svojoj djeci (osnaženoj, naravno, i religijskom paradigmatskom slikom Marijina odnosa prema Isusu), da ćemo svaki slučaj majčinskog nasilja shvatiti prije kao primjer iznimnog, neshvatljivog demonizma, nego kao nešto što je dio 'ljudske (majčinske) prirode'.

U našoj književnosti do pojave romana 'Optužena' Slavenke Drakulić nitko se nije bio pozabavio temom majčinskog zlostavljanja djece i matricida kao njegova tragičnog vrhunca. U 'Optuženoj' ubojica zapravo nije majka, nego kći-žrtva koja ubojstvom vlastite majke želi prekinuti višegeneracijski krug obiteljskog zlostavljanja. Kada joj se učini da njezina majka postaje nasilna i prema svojoj unuci, u afektu je ubije iz pištolja, misleći da štiti svoju kćer. Vjerojatnije je, kao emotivno devastirana osoba, na taj impulzivan način tek u metke pretočila sav potisnuti bijes taložen u njoj tijekom cijelog djetinjstva ispunjena majčinim i bakinim zlostavljanjem.

No autorica, kako kaže u intervjuima, nije željela biti psiholog-amater niti joj je cilj bio odgovoriti na teška pitanja o začaranom kruženju nasilja, prvenstveno je željela 'opisati, pokazati kako se to događa, kako se ljudi u nasilnoj obitelji ponašaju jedni prema drugima', te 'ući u psihologiju i osjećaje žrtve i opisati situaciju u kojoj žrtva na kraju postaje počinitelj'.

Patologije bezuvjetne ljubavi

Ono što u 'Optuženoj' komplicira temu obiteljskog zlostavljanja jest to što uzrok, ili povod, majčina nasilja prema djevojčici nije uobičajen: nasilan karakter, alkoholizam i ovisnost o drogi, socijalni problemi, pripadnost najnižim socijalnim slojevima, posttraumatski stres, neobrazovanost, tradicionalni pedagoški običaji. Uzrok je nešto, iz gledišta majke zlostavljačice, pozitivno: njena strastvena, iz čitateljskog gledišta zapravo patološki opsesivna veza s vlastitim bivšim mužem. Riječ je, dakle, o sukobu dvaju, u ovom slučaju nepomirljivih, intenziteta – ljubavničkog i majčinskog. Stjecajem okolnosti, junakinjina majka prisiljena je skrivati svoju vezu s bivšim mužem te stoga i prisiljavati kćer na sudjelovanje u toj ljubavničkoj uroti. Kad god bi djevojčica napravila propust u toj obiteljskoj igri skrivača, majka bi je nemilosrdno kaznila. S gledišta majke, nasilje prema djetetu jedini je način da se održi ono što je njoj važno – ljubavna veza. Dijete je u toj životnoj ekonomiji vrijednosti i prioriteta smetnja, prepreka i, ako je to neizbježno – žrtva.

Uznemirujući prizori zlostavljanja zapravo su repetitivni, tako da čitatelj nakon nekoliko takvih prizora počinje mehanički očekivati pojavu novih, no ipak i dalje izazivaju snažan emotivan dojam. Taj je intenzitet u kontrastu s hladnim, gotovo činovničkim stilom izvještavanja o suđenju tijekom kojeg optužena, štoviše, i ne uspostavlja vlastiti glas i zapravo prikriva svoju osobnost. Osim što je majčina ljubavna priča u kontrastu s pričom o zlostavljanju, poremećen simbiotski odnos majke i kćeri u 'Optuženoj' možemo sagledati i kao antitezu arhetipa bezuvjetne ljubavi, prema kojem se od kćeri očekuje da čini sve što majka od nje traži samo zato što joj je ona podarila život, na što upućuje i paradigmatska rečenica romana, istaknuta i na koricama knjige: 'Ja sam ti dala život, ja ti ga mogu i uzeti.'

Čini se da, kao što u jednom intervjuu ističe i sama autorica, 'ima žena koje ne žele djecu, koje nisu trebale postati majke, ali ipak su – iz najrazličitijih razloga - nikako zbog instinkta – to postale. Neke od njih, pa tako i ova u romanu, ne snalaze se u toj ulozi, dijete im predstavlja smetnju, prepreku u životu, nužno zlo. One su na neki način također žrtve, žrtve društvenih predrasuda o majčinstvu.

Takvu je poziciju, primjerice, radikalno iskazao lanjski film Siona Sonoa 'Himizu', koji uz duge prizore eksplicitnog roditeljskog nasilja također razvija motiv ubojstva roditelja, u ovom slučaju sin ubija oca-zlostavljača. Glavni ton kojim se roditelji odnose prema djeci u tom filmu jest lamentacija da su im ona postala smetnja, da su im uništila život. Roditelji prema djeci osjećaju samo mržnju i prezir i zapravo ih potiču na smoubojstvo (djelomice da bi tako ponovno stekli izgubljenu, neprežaljenu slobodu, djelomice da bi pritom zaradili na njihovoj smrti, dobivši nadoknadu od životnog osiguranja).

Oči širom zatvorene

Roman Slavenke Drakulić pripada onoj vrsti umjetničkih djela koja nas podsjećaju da su obitelji, iako s jedne strane 'temeljna društvena jedinica' i jedna od najvećih životnih vrijednosti, istovremeno inkubatori svega najgoreg u čovjeku: egoizma, borbe za moć, ljubomore, straha, zavisti, osvetoljubivosti i konačno – nasilja. Obiteljski život nije neka transparentna, homogena, neproturječna idila. Zaštićene alibijem  brige i odgoja te svetošću privatnosti, malograđanske obitelji ponekad su legla najrazličitijih opačina, djelomice i zato što je obitelji komorna pozornica na kojoj se svakodnevno uprizoruje dramatičan sukob često nepomirljivih vrijednosti i prioriteta.

Autorica nam sugerira da se svaki intenzitet lako može preokrenuti u svoju suprotnost, no zahvaljujući tome što obitelj pripada sferi privatnosti, kad njezin pakao dospije u javnost, izazove javno sramoćenje. Vjerojatno se zato i junakinja romana, kći-ubojica, tijekom suđenja brani 'šutnjom' (čak i kad si žrtva, o obiteljskim se tajnama u javnosti šuti), no prikrivenu istinu otkriva njezin glas kao djevojčice, koja nam otkriva ono što ju je majka upravo prisiljavala prikrivati i što je u njihovu slučaju i bilo izlika za nasilje.

No unatoč staklenom zvonu privatnosti, suvremeno širenje diskursa viktimizacije sve više zahvaća i obiteljski život, što će za posljedicu imati da će ona postajati sve više pravno-političko-medijski pokrivena, kao što uostalom i radnja 'Optužene' završava na sudu. Uplitanje društva u život obitelji ne znači nužno da će žrtve zlostavljanja primiti pomoć od okolice i da će se njihove pozive za pomoć, koliko god glasni bili, prestati ignorirati.

Sudski procesi, napisi u novinama, socijalne službe i televizijske emisije ne mogu zamijeniti neposrednu pomoć zajednice, a čak se može reći da je svakodnevno medijsko bombardiranje šokantnim obiteljskim pričama dovelo do toga da ljudi postaju sve više desenzibilizirani za djelatno suosjećanje. Ako se kruženje nasilja bude 'prekidalo' samo novim krugom nasilja, eksponencijalno ga umnažajući, kako nam sugerira i roman 'Optužena', ni obitelj ni društvo neće moći izbjeći tragične posljedice.

Premda je zbog mučnog sadržaja ovaj roman teško nekome preporučiti za provođenje 'ugodnih trenutaka', svakog hrabrijeg čitatelja nagradit će svojim prodornim seciranjem obiteljskih trauma i potaknuti ga da čuje one koji samima sebi moraju uskratiti glas kako ne bi čuli koliko je bolan.