Skoro je osam sati, nalazim se s istočne strane zagrebačke Arene. Zagrijavam se s prijateljicom Lanom na monumentalnom stepeništu pićem kupljenim u obližnjem supermarketu. Večeras očekujemo spektakl, u dvorani je na repertoaru Balkan Festival. Odlučili smo, umorni od Baby Lasagne i Eurovizije, svoju večerašnju zabavu potražiti ovdje.

Međutim čini se da smo među rijetkima, stepenice su gotovo prazne. Jesmo li samo uranili ili su organizatori grubo pogriješili kad su odlučili upriličiti festival na finalnu večer Eurovizije, pitamo se. Možda je publika premlada, možda dolaze u pratnji roditelja, možda ni ne smiju piti alkohol...

Ponegdje se mogu vidjeti grupice tinejdžera koji rade isto što i mi - nadamo se da su punoljetni. Nedaleko od nas nalazi se šest mladića odjevenih u crno od glave do pete te se dobro zabavljaju uz bocu votke razblaženu gaziranim sokovima. Kažu da su punoljetni, iz Pule su i u Zagreb su pristigli proslaviti rođendan jednog od njih. Eurovizija ih ne zanima, ne sviđaju im se 'demonski' nastupi i to što ima 'previše homoseksualaca'. Zbunjen njihovim argumentima, uspijevam još samo pitati kome se najviše vesele večeras. Njihov odabir su Rimski i Corona, izvođači u čijem izričaju prevladava trap nauštrb folka.

Budući da je bilo nemoguće izguglati kada tko počinje, žurimo unutra, a tamo nas čeka šok, ne pamtim ovako slabo ispunjenu Arenu. Treći kat nije otvoren, veći dio prednjeg dijela partera zauzimaju visoki stolovi oko kojih se natiskao najveći broj ljudi, dok na tribinama ima pregršt praznih sjedalica. Procjena jednog od redara otkriva da je zasad prisutno oko tri tisuće posjetitelja od mogućih 17 ili 18 tisuća, što je zasigurno razočaralo organizatore. Nema redova ni za što, ni za toalete ni na šankovima s preskupim pićima. Možda smo uranili, možda će publika tek doći.

No prisutni se osnovnoškolci dobro zabavljaju, ovo im je, osim dočeka Nove godine, noć kada će ostati najdulje budni te će pjevati i plesati uz svoje heroje. Jedan od njih je desetogodišnji Armando, dječak koji nam je odmah zaokupio pažnju svojim isturenim položajem u VIP dijelu i poznavanjem većine stihova treštećih trap-folk hitova. Kaže da očekuje pobjedu našeg predstavnika na Euroviziji, no da mu je važnije vidjeti Desingericu, tridesetogodišnjaka koji se u zadnjih godinu dana niotkuda vinuo među najpopularnije izvođače na Balkanu. Slažemo se s Armandom, i nas najviše zanima hoće li istući nekoga tenisicom.

Nešto prije devet sati DJ staje s glazbom, gase se svjetla, ali nitko ne izlazi na pozornicu. Uzbuđenje raste, pržimo se na laganoj vatri desetak minuta sve dok se ne pojavi Zera, dvadesetjednogodišnja Srpkinja rođena u Austriji. Ona je, uz Sajfera i Barbaru, jedno od imena za koje nismo ranije čuli, makar se kolega Josip Bošnjak s Indexa serijom intervjua uoči festivala potrudio da ih upoznamo. Nažalost, radi se tek o konfekciji prepunoj općih mjesta, i u stihovima i u glazbi, koja ima preko pola milijuna slušatelja na platformi Spotify, što je zavidna brojka.

Isto se može reći za sarajevskog repera Sajfera, čiji nastup slušamo odmah potom, nema u njemu ničega originalnog ni zanimljivog. Nakon njega na pozornicu uz tvrđi zvuk izlaze Rimski i Corona, a mi tražimo bolju priliku za izjave u VIP dijelu, u čemu nas prekida izvedba balkanske himne 'Odakle sam ja', za što su zaslužni Coby i Rimski. Prvo je to veće usijanje atmosfere, događa se i a cappella trenutak. Među prisutnima za visokim stolovima pažnju nam ukradu tri savršeno dotjerane djevojke čiju nam je dob teško procijeniti. Znaju skoro svaki izvedeni stih, veselo poskakuju i ne odvajaju se od mobitela - sve se mora zabilježiti.

Kratki intermezzo između trećeg i četvrtog nastupa koristim ne bih li saznao nešto više, otkrivam da sam novinar i izazivam oduševljenje djevojaka pa će mi rado dati izjavu: 'Ovo nam je bolje od Eurovizije! To su strane pjesme, a mi ne slušamo strane pjesme. Puno nas je ovdje iz škole, svi slušamo cajke! Ide gas', poručuje jedna od njih. Imaju 15 godina i ovo im je, pretpostavljam, prvi ozbiljniji izlazak u životu, koji ipak nije bez nadzora, jer majka jedne od njih diskretno ih promatra s jednog od stolova u pozadini.

Na naše iznenađenje, četvrti na pozornicu uz baražnu vatru bacača plamena izlazi Desingerica, umjetnik zbog kojeg smo došli. Tri petnaestogodišnjakinje padaju u delirij, u jednom trenutku i doslovno na pod, a u dvorani dolazi do točke usijanja. Čovjek je u ozbiljnoj formi, energija mu je pankerska, scenski pokreti nalik borilačkim vještinama. Trga majicu u kojoj se pojavio, otkriva tetovaže i spušta se u publiku. 'Smanji vatru, bajo', kaže na mikrofon tehničaru. Redaju se mahom dvominutni hitovi balkanskog grimea: 'Skakavacc', 'CCokolada', 'Merccedecc', 'Djuskavacc'... Libo ga ckura, čestita ženama Osmi mart i odjavljuje se uz klasik Sinana Sakića 'Ej, od kad sam se rodio'. Ovo je sjajno, slažemo se.

Već smo više od tri sata u Areni kad na pozornicu sa svojim bendom izlazi dvadesetpetogodišnja Barbara i pretvara dvoranu u kafanu. Hladan je to tuš jer nema ni traga atmosferi svega nekoliko minuta prije. Premda je međuigra između pjevačice i benda poput švicarskog sata, ovo se nikako ne uklapa u ono što smo dosad čuli i u ono što slijedi. Staromodne pjesme u pop-rock aranžmanima rapidno se nižu jedna za drugom hardcore manirom, folk kakav je nekad bio, samo nedostaju sjetni gastarbajteri umorni od bauštele. Umorni smo i mi, nastup predugo traje, sigurno sat vremena. Prolazi ponoć i odlučujemo se za odlazak kući, isprike Nucciju i Voyageu.